PIŠE: Mladen BOŠNJAK
Ima nečeg nelogičnog kada je u pitanju funkcioniranje nogometnih klubova u vremenu pandemije koronavirusa. Naime, klubovi postoje stotinu i više godina, preživjeli ratove, granatiranje igrališta, paljenje tribina, avionske nesreće, ekonomske krize, raspade država… I sad, mjesec-dva karantene, neigranja i netreniranja dovode ih na rub egzistiranja, a neke i do bukvalnog gašenja.
Gdje su oni silni milijuni eura kojima su se razbacivali klubovi diljem Europe, kako oni slavni, tako i manje etablirani, prosječnici? Šta je sa stotinama milijuna pripremljenih za ljetne transfere? Gdje nestade merkantilno ludilo, gdje su nezajažljivi biznismeni, gdje su „ponosni sponzori“, gdje su grickalice i piva koji su nam razarali živčani sustav svojim idiotskim reklamama uz prijenos utakmica, gdje su svi oni logotipi sa blještavih reklama? Jeli se sve urušilo, ili su to ionako bili mjehurići sapunice?
Zar par mjeseci tišine može tako lako i jednostavno poništiti stoljeće halabuke, zar je koronavirus nadmašio strašne ratove, bojne otrove, kemijska oružja, bojeve glave, svu silu epidemija, svjetske recesije, slom burze? Ima tu nečeg nelogičnog!?
Prosto je fascinantna lakoća objave gašenja nekih klubova u Belgiji (ne „nekih“, nego i čuvenih), upečatljiva je mirnoća prestanka postojanja nekih nizozemskih prvoligaša, diljem Europe se nadvio sindrom „ključa u bravu“… Šta je s nama? Šta će crna i kukavna Bosna i Hercegovina sa svojim klubovima i svojim nogometom?
Ništa! Sve po starom! Kad zaškripi, a sada dobrano škripi, neinventivni čelnici klubova tugaljivo se pozivaju na „svijetle tradicije“, na „simbole grada“, na „zaštitne znake“, na „antifašizam“ i slične kovanice tako svojstvene našem urođenom smislu za naricanje i bijeg od realnosti.
Veoma dojmljiv primjer je Čelik i sama situacija oko njega. Nakon video uratka klupskog predsjednika koji se javnosti obratio iz udobnosti ureda u Istanbulu, netko mora završiti na sudu. Netko mora odgovarati! A, šta će se dogoditi? Ništa! Svi će se orkestrirano pozvati na značaj Čelika za grad, svi će se dodvoravati „Robijašima“, svi će se kleti u čistoću vlastitih ruku, ali na bankrot (koji je jedina realna izvjesnost) neće pomisliti. I tako u krug!
Preživjet će nekako naši žilavi klubovi. Sa svim deformacijama, sa dugovima, sa neplaćenim doprinosima, plaćama, režijama…, sa krivotvorenim ugovorima, bez čistih bilanci i „završnih računa“, bez čistih papira. Naši klubovi kao da ne znaju funkcionirati bez tog ogromnog tereta, bez tog kabastog balasta, bez vječitog trvljenja i permanentno „nategnutih tregera“. Preživjet će i pandemiju i nastaviti natjecanje u posve poznatoj atmosferi, onoj na koju su davno svikli: pred praznim tribinama!
Ali, ostaje u zraku veliki upitnik: jeli bolje, korektnije, smirnije i poštenije ugasiti klub, ili prihvatiti beskonačno mrcvarenje u kojemu nema ni šarma, ni ljepote, ni užitka, ni publike, na koncu – ni novaca!?
Uskoro ćemo se morati odlučiti!
