Piše: Senko Župljanin
Nekako imam sreću ili možda instikt da se uvijek nađem na nekom mjestu gdje se desi neki interesantan događaj ili nešto neobično. Tako je bilo i ovog puta, bi i ova utakmica o kojoj će se pričati nekoliko dana i ubrzo će sve ovo biti prošlost.
Derbi između Pazara i Vojvodine sam ispratio na svoj način. Ovo što želim podeijliti sa vama je priča o našem junaku kojeg bukvalno cijela naša čaršija dočeka na jedan veličanstven način, na koji on zaista to i zaslužuje.
Možda pogađate, opet ću nešto kazati o čovjeku za koga ja trenutno nemam riječi koje bi mogle opisati kakav je insan. Nekako je nepisano pravilo da ja i još par kolega obavezno poslije utakmice uđemo u svlačionicu fudbalera Novog Pazara i napravimo, sada je već to i tradicija, zajedničku fotografiju svih fudbalera i svih onih koji su dio ekipe plavih.
Uvijek je to dobitna kombinacija pa recimo da je baš ta fotografija osvanula na naslovnoj strani današnjeg Sportski žurnal (zvanična stranica).
Dok se slavilo u svlačionici jednim krajičkom oka sasvim slučajno a namjerno vidjeh da Adem Ljajić izlazi iz svlačionice sa sve papučama i odlazi niz hodnik. Ja onako diskretno malo izdaleka ispratih gdje će sad Adem pitam se onako za sebe, a on korak po korak i pravac u svlačionicu Vojvodine.
Nije prošlo dugo vremena izlazi Adem iz njihove svlačionice iz koje se začuo aplauz koji je sve govorio. Otišao je naš Adem el Grande i svoje sportske prijatelje pozdravio na sebi svojstven način, stegnuo im ruku i poželio sretan put. Život ide dalje a pravi ljudi svoje ljudske kvalitete pokazuje na sebi poseban i skroman način.
Jedan je Adem Ljajić a ostalo su sve kopije.