Slovo o sarajevskom sportu. Tako bi mogao da nosi naslov ovaj člančić. Slovo o KK “Bosna”, FK “Sarajevo”, RK “Bosna”, FK Željezničar. Dalje ne moramo ići. Dovoljno je da stanemo ovdje. Zaboravimo žensku košarku, rukomet, hrvanje, streljaštvo, boks i sve druge neprofitabilne i amaterske, sportove. Nije da ih Sarajevo nije imalo. Teško se odlučiti odakle bi mogli da krenemo u kratku analizu. Sada bi neko pitao, a gdje su zimski sportovi u olimpijskom Sarajevu?
Možda je najlakše krenuti od onog, bez čega ništa, pa ni sport ne može. Novac i država. Dakle, sredstva i organizacija. Svjedočili smo u proteklom kolu i slavlju navijača i igrača FK “Željezničar”, nakon pobjede protiv FK “Široki Brijeg”. Slavlje ravno pobjedi protiv nekih velikih klubova. Ili, taj poraz “privatizovanog” Sarajeva od “raseljenog” Veleža Koševu.
Šta je Sarajevo u ekonomskom smislu i u ljudskim resursima u odnosu na Široki Brijeg ili Veležovih “pola” Mostara?
Šta je Sarajevo u finansijskom smilu. Kantonalna Vlada i pripadajuće ministarstvo kulture i sporta, koje je godinama raspolagalo milionima za sport. Sarajevo je i Gradska uprava, sa ukupnim budžetom koji je varirao. Teško je upratiti, ali nekada je bio 14,15,16, miliona. Svake godine. Sarajevo je i četiri gradske općine, da ne računamo one prigradske. Svaka od četiri gradske općine na godišnjem nivou imala je u prosjeku 40-tak miliona izvršenje budžeta. Četiri puta četiri, sto šezdeset. Kantonalna Vlada nekada sa budžetom do milijardu, nešto niže. Sarajevo je sjedište svih važnih javnih preduzeća, telekoma, pošte, elektroprivrede i logično je da su se sportski klubovi u Sarajevu najviše grijali od tih sponzorskih sredstava. Sarajevo je i stjecište privatnih kompanija i političke moči putem koje se mogao usmjeriti novac za “omiljene” klubove.
I šta je danas Sarajevo u sportskom smislu?
Infrastruktura
Koševo je oronuli stadion čiji teren pri jačoj kiši liči na baru. Skenderija dvorana iz vremena soc-realizma. Doduše, tada je bila jedna od najmodernijih. Bila.
Teren na Grbavici je obnovljen donatorksim sredstvima. Navijači su skupljali za stolice, kupovali desetogodišnje ulaznice. Sjeverna tribina je scena za horor filmove u centru grada. Jug se ne uklapa i neuslovan je.
Gdje je sarajevski sport rezultatski
Rukometa nema, vrhunske košarke nema. Doduše postoje negdje evidentirani dugovi. FK “Sarajevo” iako sa investitorom jedva u domaćoj ligi nešto napravi. O međunarodnoj sceni, da ne sanjamo.
FK “Željeničar”, možda u najtežem periodu u povijesti. A, Željina povijest nije kratka.Povijest duga kao i milioni duga.
Država
Prema Dejtonu, izvorna nadležnost u sportu je u kantonu i lokalnoj zajednic. Moglo je Sarajevo, Kanton Sarajevo, u svoj Zakon o sportu da piše šta je volja. Da nadje najbolja rješenja. Ali, kako, kad su sport u Sarajevu dugo godina vodili pjevači. Kad su svoj uticaj imali sportski mešetari. Gurali svoj, na uštrb svakog drugog sporta.Kako, kad je politički nivo podilazio, bio snishodljiv i kretao se linijom manjeg otpora. Ma neka, dajte mu ili im, brzo će izbori. Ima države u Sarajevu, nije da nema. A bilo je i novca.
Ljudski resursi
E, tu je možda najveća žalost. Ljudi od struke, znanja i ugleda su izgubili nerve. Teško ih je nagovoriti da dodju i blizu nekom od sarajevskih kolektiva koji su nekada bili sportski strah i trepet u regionu i Evropi. I navijači izgubili nerve. Ne gleda im se i ne dolazi. Svakobi volio pogledati dobru košarku. Da je ima. Svako bi volio gledati neku grupnu fazu evropskog takmičenja. Može i UEFA liga. Ali, nema.
Zaključak
Teško je izvoditi zaključke. Pogotov u sportu. Hiljadu ljudi, hiljadu trenera. Svako ima svoje mišljenje, bez svijesti da smo svi pomalo krivi. Neko više, a neko manje. Zaključite sami.
Novac i organizacija.