U protekle dvije decenije, na prste jedne ruke mogle bi se nabrojati premijerligaške sezone u kojima tuzlanska Sloboda nije strepila za opstanak u društvu najboljih.

„Historijske“ Skupštine kluba u januaru te strepnja, kalkulacije i borba za goli život početkom svakog maja u godini, nekako su već odavno postali sinonim za klub sa Tušnja.

Nećemo se u ovom tekstu baviti trenutnim stanjem, niti analizom utakmica protiv Sloge i Leotara. U ovom tekstu pokušat ćemo dokučiti pomalo nevjerovatan fenomen tuzlanskog kluba da se skoro u svakoj sezoni bori za opstanak u ligi, od čega su već pomalo umorni i najvjernije pristalice kluba iz „Rudarske 2“.

Rekli bi smo da aktuelno rukovodstvo Slobode ne uči na greškama, ali je činjenica da su i mnoga rukovodstva tuzlanskog kluba i prije aktuelnog na isti ili gori način vodili Slobodu svih proteklih godina. Nećemo se u ovom tekstu baviti niti igračkim kadrom, jer po imenima Sloboda ima tim za gornji dio premijerligaške ljestvice.

U nastavku ćemo nabrojati nekoliko nevjerovatnih anomalija vezanih za tuzlanski klub. Ruku na srce, bilo je i sezona u kojima je Sloboda organizacijski i igrački djelovala dosta ozbiljnije, ali oni koji redovno prate klub sa Tušnja, složit će se da je to rijetkost, pa krenimo redom.

Raspad igračkog kadra i kolektivni godišnji odmor u maju

Nakon skoro svake od posljednjih sezona u kojima je Sloboda spašavala premijerligaški status „pet do 12“, na Tušnju kao da vrijeme jednostavno stane. Od sredine maja, na Tušnju ćete sresti samo rekreativce ili ponekog radnika gradskog stadiona, kao da pripreme uskoro ne počinju. U ozbiljnim klubovima, već dan nakon kraja sezone prave se analize protekle sezone, razmišlja o planu priprema, planira se igrački kadar…

U Slobodi je kao redovna pojava svih proteklih godina postala da se sa igračima kojima je istekao ugovor nema nikakav kontakt, više od pola dotadašnje ekipe nakon odmora polako počinje da traži druge klubove – jer ih se iz Tuzle najčešće niti ne kontaktira, smatrajući valjda normalnim da će sami čekati dok završe godišnji odmori pa se počne planirati sezona.

A u takvom planiranju sezone, Sloboda spada među klubove koji najčešće kasne sa početkom priprema.  I kada u glavama shvate da je odmor prošao, onda se brže bolje zakazuje početak priprema. U medijskim izvještajima vezanim za Slobodu često ćete pročitati kako su pripreme počele sa 20-tak igrača, od kojih je tu tek nekoliko standardnih iz prošle sezone. Pa tako tuzlanski klub već na startu izgubi nekoliko dana u kašnjenju priprema, a zatim još barem dvije sedmice dok se sklopi iole kakav takav igrački kadar, jer ono i što je treniralo mahom su bili igrači iz juniorskog pogona, igrači iz nižih liga, te niz anonimusa koje je neko tu poslao u nadi da će se nametnuti. I tako dok je iza pola lige već polovina ozbiljnih priprema, u Slobodi se bore da u 15 dana pripreme kakvu takvu ekipu za start nove sezone.

Sklapanje igračkog kadra do prvih zimskih pahulja

Čak i ako se desi da u prvih nekoliko kola Sloboda „na svježinu“ i uspije prikazati par dobrih fudbalskih predstava i osvojiti nešto bodova na startu prvenstva, vrlo brzo, obično nakon trećeg ili četvrtog kola brod polako počne da tone. Nedovoljno ugirana i dobrim dijelom limitrana ekipa koje je zakasnila sa pripremama, počinje sa razočaravajućim rezultatima. Tada rukovodstva Slobode broje dane do setembarske reprezentativne pauze i prvog predaha kako bi pokušali ispraviti, što se ispraviti može. A onda kreće pomama za onim što je ostalo na tržštu kada je u pitanju igrački kadar.

Često se tada radi o igračima koji nisu na vrijeme pronašli klub ili su čekali inostrani angažman pa onda na kraju pristanu sletiti na Tušanj. U situacijama kada gori tlo pod nogama i dok na računu još uvijek ima nešto novca od tranše koju je uplatio grad, rukovodstvo tuzlanskog kluba ne pita za cijenu i u takvim situacijama će i preplatiti novo „pojačanje“ kako bi se ugasio požar. Sa sportskog segmenta, niko ne postavlja pitanje je li problem što tzv. „pojačanje“ nije imalo ozbiljnog treninga dva ili tri mjeseca, u tom momentu se ne pita ništa! Tada u vodu padaju sve one priče o štednjama, reorganizaciji, stabilizaciji….

Pa tako često u Slobodi svjedočimo dolasku prinova i do početka mjeseca oktobra, tri mjeseca nakon prvog dana priprema i u momentu kada je bliže kraj prvog dijela nego što se odmaklo od starta sezone.

I tako u dvije reprezentativne pauze, struka koja se nažalost u svemu najmanje pita, žuri da spremi ekipu i nadoknadi sve ono što se propustilo tokom ljeta. Slobodin autobus tada vozi od Bijeljine, do Vinkovaca i Voždovca, tražeći dostojne „sparing partnere“, žuri se da se nespremna ekipa što prije spremi, a u takvom nesportskom i neorganizovanom ambijentu nakon reprezentativne pauze prvo dolaze povrede igrača i po nekoliko sedmica odsustvo sa terena, najčešće onih iskusnijih. Onih koji su nakon par mjeseci bez kluba preko noći „upali u mašinu“ pa sada plaćaju ceh, a Sloboda visoke plate za pojačanja koja ne igraju.

I na kraju sve stiže na naplatu u vidu – rezultata. Rezultata kojeg nema. Nižu se porazi, navijači sve više nezadovoljni i onda? Da, pogađate! Vrijeme je za smjenu trenera. Istina, treba priznati, aktuelno rukovodstvo ove godine je nešto duže zadržalo Adnana Jahića na mjestu trenera prvog tima, ali to svakako ne mjenja suštinu.

Uostalom, kako smo i naveli na početku, u ovom tekstu apsolutno ne analiziramo niti trenutni igrački kadar, aktuelnu sezonu niti trenutno rukovodstvo Slobode. Da podsjetimo, cilj nam je analizirati nevjerovatne anomalije i prepisane sisteme funkcionisanja skoro svih uprava tuzlanskog kluba u proteklih 20 godina, pa krenimo dalje…

Nepostojanje sportskog segmenta

Veoma zanimljiva činjenica je u tome da je Sloboda rijetko imala osobu ili tim ljudi koji su nakon završene sezone znali obaviti kvalitetan skauting, analizu i doći do novih igrača na tržištu, pa ako ništa onih koji su im nekako na dohvat ruke. Najčešće se taj posao prepuštao menadžerima, savjetnicima, a od ove sezone jednoj partnerskoj grupaciji. Stoga se logičnim postavlja pitanje: Zar je moguće da klub sa stogodišnjom tradicijom nema osobe koja će obavljati poziciju kao što je sportski direktor, ali ne na papiru, nego u praksi.

Ne tako davno, Sloboda je prepustila bijeljinskom Radniku Samira Memiševića i Dinu Beširevića, a zatim i Besima Šerbečića, igrače iz okolnih Živinica i Gradačca, igrače koje je Radnik poslije dobro unovčio na transferima.

U Slobodi su npr. dopustili da izdanak njihove škole, Eldin Hasanbegović na početku tekuće sezone pojača dobojsku Slogu. U Slobodi vjerovatno isto tako ne znaju za Amara Kovčića (također prošao omladinske selekcije Slobode), lijevog beka koji je prošle sezone briljirao u Zvijezdi iz Gradačca a ove pruža sjajne partije u banovićkoj Budućnosti, a spada u zaštićeno godište.

Teško je povjerovati da je neko u Slobodi danas u notes upisao npr. ime Danila Šipovca, krila trebinjskog Leotara koji je Tuzlacima zadavao najviše problema a koji bi se kvalitetom a vjerovatno i zahtjevima mogao uklopiti u budžet tuzlanskog kluba za narednu sezonu.

Nisu na ljeto u Slobodi vjerovatno znali za Mehmeda Ćosića (također izdanak Slobode) kojeg pamtimo po sjajnim partijama u dresu Veleža, pa su dopustili da nakon nekoliko dana bez kluba, pored Slobode izabare Kolubaru iz Lazarevca.

I možemo nabrajati do u nedogled, tužno je da Sloboda nema osobu od struke i znanja koja će aktivno raditi na jačanju igračkog kadra.

Ispražnjena kasa i nezadovoljan igrački kadar

Sloboda je jedan od klubova koji ima finansijski ogromnu, ako ne i najveću podršku lokalnih vlasti kada je u pitanju Premijer liga BiH. Naime, svake godine se iz gradskog budžeta za F.K. Sloboda izdvoji oko milion KM. I pored sasvim pristojnih izdvajanja (od čega dio ide na reprogram poreskog duga), Sloboda je proteklih godina često zapadala u krize finansijske prirode, pa se najčešće govorilo o neisplaćenim platama, tužbama od strane igrača, blokiranim računima….

Obično kada se novac potroši na preplaćena pojačanja koja ne opravdaju očekivanja, u Slobodi već od oktobra počinje besparica. I posljednje tranše koje su stigle iz gradske uprave, potrošene su na podmirenje dugova, a plata niti na vidiku. I ko normalan može očekivati od igrača koji možda hrani porodicu, plaća kiriju, ratu za tek kupljeni stan, da se u glavi maksimalno posveti terenu i treningu kada je nezadovoljan. Kada su njegove misli na terenu zaokupljene činjenicom da li ga nakon utakmice u kišnoj i hladnoj novembarskoj noći, možda čekaju izbačene stvari ispred vrata stana za koji nije plaćena kirija…

Priča pa čak i javna hvala aktuelne uprave tuzlanskog kluba o tome kako su sa igračima  dogovorene isplate svakih 45 dana, bila bi smješna da nije žalosna.  Prostom računicom lako je shvatiti da to znači dvije plate u tri mjeseca, ili tek četiri isplaćene plate za pola godine. Da se radi o iznosima plata od nekoliko hiljada KM, a ne o premijerligaškom prosjeku, pa da nekako i razumijemo…

U takvim okolnostima rukovodstva tuzlanskog kluba najčešće su tražili pozajmice od ovog ili onog, koje su se opet vraćale od narednih tranši. Pa kada voda dođe do grla, svjedočili smo i sastancima u gradskoj upravi kada se molilo za rebalans budžeta.

I kada se požar privremeno ugasi, sve misli su bile okrenute usvajanju novog gradskog budžeta.

Iako je januar proteklih par godina bio relativno miran, zanimljivo je istaći činjenicu da sve gore nabrojane anomalje i loše organizacijske odlike, krajem godine često buknu kao erupcija iiz vulkana. To je u „Rudarskoj 2“ bio čest slučaj u protekloj deceniji. Smjenivale su se uprave, podnosile ostavke a decembarsko-januarske Skupštine čekale su se sa zebnjom navijača i pitanjem šta donosi sutra…

Nažalost u takvom ambijentu i okolnostima, tuzlanski klub djeluje u proteklih 20 godina. Istina bilo je par sezona iznimki. I baš možda u jedinim sezonama u kojima je Sloboda izgledala kao ozbiljan klub, izborio bi se plasman na evropsku scenu, što je pokazatelj koliko Slobodi malo treba….

Gubitnički mentalitet – fenomen koji je teško objasniti

U Tuzli je već dugo godina među navijačima pristuna fraza da igrači kada krenu na gostovanje „već na Šićkoj petlji gube 2-0“. I zaista, posebno je zanimljiva činjenica da Sloboda spada među premijerligaške klubove sa najmanje pobjeda u gostima. I nije to slučaj samo onda kada je situacija u klubu loša. I u momentima kada je Sloboda imala igrački jak tim, pobjede na strani predstavljale su pravi podvig.

Teško je prosječnom poznavaocu fudbala objasniti činjenicu da je jedan klub uspio izgubiti čak devet finala Kupa, pa čak i onda kada iz prvog meča nosi prednost od 2-0, da u gostima djeluje kao apsolutno drugi tim.

Teško je objasniti činjenicu da tim koji u utakmici od koje mu ovisi opstanak u ligi, sve što treba je izgubiti – sa manje od jednim golom razlike, izgubi 2-0.

Teško je objasniti činjenicu da tim koji se bori za titulu, nekoliko kola pred kraj sezone na domaćem terenu izgubi od ekipe koja se davno pozdravila sa društvom najboljih i u tom momentu igra tek onako, za prestiž…

Sloboda je bez sumnje veliko ime, pa ćemo ovdje napraviti poređenje sa još jednim velikanom domaćeg fudbala. Uzmemo li za primjer sarajevski Željezničar koji proteklih godina bije strašna finansijska kriza i Slobodu dolazimo do zanimljivog poređenja.

Željezničar je u prošloj sezoni itekako kasnio sa pripremama, tim sa Grbavice jedva je okupio ekipu, kasa potpuno prazna i igrači koji do tada nekoliko mjeseci nisu primili platu.

Takav Željezničar sezonu je završio na šestoj poziciji dok je Sloboda do kraja strepila za opstanak, a ove sezone, čak u lošijoj finansijskoj situaciji nego što je Sloboda, Željezničar vodi borbu za izlazak u Evropu, dok tuzlanski tim opravdano strahuje za premijerligaški status.

Široki Brijeg i Sloboda, dva potpuno različita svijeta

Obzirom da već poredimo, zanimljvo je napraviti poređenje između Širokog Brijega i Slobode. Široki Brijeg je u protekle dvije decenije klub koji je konstantno u vrhu tabele. Nikada se ne bore za opstanak, često izbore plasman u Evropu, imaju dva osvojena prvenstva i tri titule Kupa BiH u protekle dvije decenije slove kao jedan od najorganizovanijih klubova u BiH. Čitajući ove redove o Širokom Brijegu, vjerujemo da bi 99% navijača Slobode bilo sasvim sretno i zadovoljno da je umjesto „Široki Brijeg“ u ovom pasusu pisalo „Sloboda“ ali nije.

Ne, Široki Brijeg nema veći budžet od Slobode, nema niti veću podršku lokalnih i kantonalnih vlasti, nema niti naročito više sponzora. Ali ima organizovan klub i ljude koji znaju šta rade.

Uporedimo li igrački Široki Brijeg i Slobodu, ni tu nećete naići na neke premijerligaške zvijezde u Širokom.

Analizirajući sastav Širokog u posljednjoj utakmici protiv Veleža, naići ćete na igrače koji su u Široki stigli iz hrvatskih drugoligaša poput Dugopolja, prosječne slovenske ekipe Brava, njemačkih niželigaža, par Brazilaca iz nižih i U-23 brazilskih liga, ostatak je sačinjen od momaka iz Širokog i okoline, par njih je igralo u GOŠK-u i okolnim klubovima. Od svih odskače tek Marijan Ćavar, nekadašnji U-21 reprezentativac BiH. Očito napravljena kvalitetna selekcija igrača koji se bore za izlazak na evropsku scenu. I takva je politika u Širokom već godinama unazad…

Sa druge strane u Slobodi ćete prekaljena premijerligaška imena poput Vranješa, Bekića, Jusića, Bukvića, Erića, Husejinovića, Komazeca, zatim niz igrača sa već dokazanim premijerligaškim stažom kao što su Maksimović, Melvin Osmić, Šubert, Ćivić, te plejadu mladih igrača, većinom reprezentativaca omladinskih selekcija BiH.

Nema Široki Brijeg niti bolju omladinsku školu od Slobode. Naime, često su kadeti i juniori Slobode proteklih godina osvajali domaća prvenstva i kupove i uvijek su u samom vrhu bh fudbala kada su u pitanju mlađe selekcije.

Teško ćete pronaći naslov proteklih godina da Širokom prijeti suspenzija zbog neisplaćenih plata određenom igraču, dok je sa druge strane ta rubrika skoro redovno rezervisana za Slobodu. Razni Fatići i Kostići skupo su koštali Slobodu i na kraju itekako naplatili svoj boravak u gradu soli.

Sloboda čak spada među klubove koji su u protekloj deceniji ostvarili neke od najvećih i najzvučnijih inostranih transfera. Od Mirze Mešića u francuski Nantes, Saida Husejinovića u Werder, do Darka Todorovića u Red Bull Salzburg…No i pored toga, besparica i izostanak sportskog rezultata često su pratili Slobodu.

Sloboda mora biti i značiti Sloboda – pa makar i u nižem rangu

„Jedan grad – jedna ljubav“ slogan je koji se u Tuzli popularizovao proteklih godina kada je u pitanju Sloboda. No u praksi, nažalost potpuno drugačije, u praksi je to „Jedan grad i mnogo ljubavi iz interesa“.

Da bi Sloboda zaista funkcionirala onako kako to slogan kaže, nakon ove još jedne turobne sezone, gradski oci ali i oni kojima je Sloboda u srcu, moraju skinuti stari,dotrajali, gubitnički i prašnjavi plašt, poslati ga u prošlost i okrenuti nove stranice historije, pa čak ako će to na početku pomalo i boljeti, bitno je zbog neke ljepše i svjetlije budućnosti, barem one budućnosti u kojoj ćemo za 20 godina kada se bude pisao tekst o Slobodi o protekloj deceniji moći napisati: titula prvaka, par titula Kupa , novi stadion Tušanj, evropska takmičenja….

Ostane li aktuelno ili izabere li se novo rukovodstvo kluba, Sloboda mora krenuti od temelja, prije svega „pokriti se koliko je jorgan dug“. Sa podrškom koju Sloboda ima od grada, sponzora i navijača, tuzlanski tim ne smije stalno strepiti za opstanak u ligi.

Kada Sloboda postane klub koji će na vrijeme počinjati pripreme, kada se u klubu ne budu žalili zbog problema sa nemogućnosti registracije igrača u oktobru, kada bude postojao stvarni sportski segment unutar kluba, kada Sloboda postane prvi izbor za mlade igrače iz tuzlanske regije, kada se plate, ma kolike one bile budu isplaćivale redovno, kada Sloboda za trenere počne dovoditi provjerena imena bez eksperimentisanja, kada ne bude sudbonosnih skupština u januaru – Sloboda će biti pravi klub, ponos njenih navijača. Pa čak da se takva Sloboda ponekad i „oklizne“, pa čak i ako zbog nedostatka sportske sreće, rezultatske krize, nekad i ispadne iz lige, brzo će se vratiti i svi Slobodi navijači shvatit će to samo kao sportski slučaj.

Ne sanjaju navijači Slobode nekog šeika koji će preko noći doći u Tuzlu i odriješiti kesu i kupovati najskuplje igrače i praviti milionske transfere. Navijači Slobode više uopće ne sanjaju, oni su umorni, hronično umorni. Navijačima Slobode treba stabilan i organizovan klub, a ne sumorni i devastirani klub koji strepi za svoje sutra.

Ovako, konstantno tavorenje u dnu, ogromne krize, klub bez rezultata i vizije, klub sa upravom koja se ne oglašava, klub u kojem se ne zna ko pije a ko plaća, više boli svakog iskrenog navijača nego igranje u najnižem rangu…

Mirza Kusturica