Dom je tamo gdje se osjećamo najsretnije, a srce Siniše Stevanovića ostalo je na Grbavici. To je već posebna ljubav o kojoj ćete, barem malo, moći pročitati u ovom razgovoru.

Svaki telefonski poziv sa Sinišom počinje standardnim pitanjem „Kako si, šta ima?“ i onda narednih sat vremena pričate samo o Želji. Fudbaler FK Mornar Bar govorio je za Meridiansport o svojoj karijeri, Partizanu, Željezničaru, trenutnom klubu kao i o drugim zanimljivim temama.

Trebao je biti projekat Partizana, ali zbog nefudbalskih stvari, o kojima nije želio mnogo pričati, završio je svoju epizodu u beogradskom klubu.

“To je opšte poznata priča, ja sam u Partizan došao kao karatista i nisam znao da šutnem loptu niti da hodam u kopačkama. Ostao sam sedam godina u Partizanu, prošao čitavu omladinsku školu, igrao šest mjeseci za prvi tim Partizana i trebao sam biti projekat za narednih deset Partizanovih godina. Međutim zbog nekih nefudbalskih stvari poslan sam na pozajmicu u Spartak i kada sam se ponovo vratio trener mi se nije ni obratio i rečeno mi je da ne računaju na mene.

To je ukratko moja karijera u Partizanu. Naravno bilo je tu lijepih momenata, druženja sa svim tim igračima, igranja protiv Perišića, Vilijana i često sam objavljivao to na svom Instagramu – Vilijan iz Šahktara prelazi u Čelzi, a ja iz Partizana u Spartak. Lijepo je sjetiti se tih početaka” – rekao je Siniša Stevanović.

Za Stevanovića je Partizan prva ljubav, a Željezničar ona prava.

“Volim Partizan ali da sam navijač to ne. Uvijek volim da vidim šta je Partizan uradio i napravio, ali ovo je drugo vrijeme. Ja sam strastveni navijač Želje i mislim da to nikad neće prestati što se tiče navijanja prema nekom klubu. Shvatiš to poslije nekog vremena što ljudi pričaju o toj bolesti prema Želji. Znaš, Partizan je negdje moja prva ljubav, a Željo mi je prava ljubav” – otkrio je on.

Kako god i o čemu god da pričate sa bivšim fudbalerom Željezničara, završite na tome da je jednakost za ljubav klub sa Grbavice.

“Period u Želji pamtim po ljubavi koja se rodila između mene i kluba. Željo je meni trebao da bude samo odskočna daska, ja sam se zaljubio u Želju i tu sam na kraju ostao. U Sarajevu sam se oženio, dobio dvoje djece i uvijek sam govorio da želim da ostanem tu da živim do kraja svog života. Jugoistok, taj čošak na terenu nema tog mjesta na svijetu gdje bih radije bio nego tu kad igra Željo. Bilo je svega i svačega i što bi rekao Amar da ja volim tu da crtam i karikiram ali to je ljubav. Nije u ljubavi sve uvijek bajno. Moraš da prođeš i dobre i loše stvari i kad sve to sabareš ljubav je jednako Željo” – nastavio je priču Stevanović.

Osvojen Kup BiH u sezoni 2017/18. za Stevanovića nije imao nikakvog smisla u tom trenutku jer je kako kaže s njim nisu mogli nikome „zamazati“ oči.

“Što se tiče tog trofeja u tom trenutku je bolje da ga nismo ni osvojili jer znam koliki je gnjev bio tada. Niko se tome nije radovao znajući šta smo tada propustili. Znam da bi mnogo sada dali sve za neki trofej i žao mi je što sam ja bio dio generacije koja je dva puta od gotovog napravila veresiju. Imali smo gotove stvari u svojim rukama, prokockali ih i gdje taj osvojeni Kup BiH nije mogao ni da zamaže oči ni bilo šta” – iskren je fudbaler Mornara.

Siniša Stevanović je bio blizu povratka u Željezničar, ali detaljnije o tome, zbog poštovanja prema Želji, nije želio.

“Momenat mog odlska iz Želje je najteža i najbolja odluka koju sam donio u životu. Možda će to navijačima zvučati lažno, ali to je prosto tako. Naiđe trenutak kada ti shvatiš da moraš da odeš i ja sam to shvatio i morao sam da otići. Željo zaslužuje samo najbolje, ja sam dao sve i možda to u tom trenutku nije bilo dovoljno i odlučio sam da odem. Imao sam želju da se vratim, bio sam blizu povratka u Želju prošlo ljeto, ali eto ostavimo ljudima da nagađaju zašto se to nije desilo” – rekao je Siniša Stevanović.

Bivši igrač Željezničara koji je za klub upisao skoro 150 nastupa misli da su se kriterijumi u biranju igrača snizili i da na terenu fale „kamikaze“ kakva je bila generacija iz 2016. godine.

“Željin DNK ne može da se probudi, to imaš ili nemaš. Ne može neko ko je maludušan i nema te krvi u sebi da ima taj DNK Želje. Mi smo te 2016. godine imali jedaneaset kamikaza na terenu, to su sve bili idioti: ja, Stana, Veca, Bogi, Aco, Zaha, Blagi, Lendra, Tuce… To su bili momci kojima je u svakom trenutku izbijala vatra iz očiju i to je bio Željo.

Mi smo to imali, ali ja to sad ne vidim. Poslije Ace ne vidim da to ima neko u sebi. Ne možeš ti poslije dvije, tri utakmice da ljubiš grb, moraš da osjetiš Želju i da osjetiš pritisak Želje kada izađeš na ulicu. Mislim da su se malo kriterijumi snizili. Ne sastavlja se tim po pekarama, kafićima, bioskopima itd.

Mnogi igrači su odlični ali nisu za Želju, npr. Filip Arežina je strašan igrač, odličan i sve pozitivno mogu da kažem za njega ali dečko nije mogao da iznese pritisak Želje. Ne vidim trenutno kvalitet u Želji poput Miroslava Stevanovića, Dade Sadikovića, Ermina Zeca, Sandija Križmana, Aleksandar Jovanović…”.