Piše: Senad BILIĆ BILY
Došla je štura agencijska vijest – Umro je Ivica Osim – Švabo.
Ovih pet riječi me podsjetilo na one riječi spikera RTV Beograd Miodraga Zdravkovića – Umro je drug Tito.
U tako malo riječi je u stvari sve rečeno i ništa ne treba objasniti ni oduzeti ni dodati. Iako su mu razigrana novinarska pera, oduševljena njegovim igrama na zelenom terenu, dala nadimak Štraus sa Grbavice, ipak je njemu, po meni, jedino “pasao” nadimak Švabo, nadimak koji dobiješ sa 7-8 godina, nadimak koji ti dadne sarajevska jalija ili raja, dok igraš lopte na “Fakšu”, na Grbavici, Koševu, Vratniku ili negdje drugdje. A kakav drugi nadimak u Sarajevu da dobije dečko plave kose, nego Švabo?
I taj dečko je pronio slavu svoga Grada i kluba širom svijeta, ali uvijek ostao sa obje noge na zemlji. Uvijek skroman, odmjeren, uvijek džentlmen, nikad bezobrazan, nekad i sam podcjenjujući svoje znanje i sposobnosti. To ga je vjerovatno koštalo trenerske karijere u vrhunskim klubovima, ali on jednostavno nije želio taj pritisak niti ga je glad za novcem vukla u tom pravcu.
Trenirao je i igrao u klubovima kao što je njegov Željezničar. To su oni klubovi za koje je, genijalni Aleksandar Hemon, rekao da kada bi liga brojala tri kluba ti klubovi bi se borili za sredinu tabele. Ono što je kao trener postigao na međunarodnoj sceni sa takvom vrstom klubova, voljenim Željezničarom i austrijskim Šturmom, ravno je osvajanju lige prvaka sa Manchester Cityjem ili PSG. O plasmanu reprezentacije Jugoslavije u četvrtfinale svjetskog prvenstva u Italiji, gdje je jedan penal odlučio o plasmanu među 4 najbolje reprezentacije svijeta, napisane su stotine članaka.
Nikada mu nisu oprostili što je u tu reprezentaciju bivše države zvao toliko igrača iz Bosne i Hercegovine. Baždarević, Baljić, Sušić, Jozić, Jozić, Omerović, Hadžibegić.., bilo je to malo previše za mnoge nacionalističke uši iz susjedstva, a pogotovo komšiluka. Švabo, kao čovjek kosmopolita i normalan, nije se obazirao na te primjedbe. Nikad nije poletio u zagrljaj onih koji su od ove zemlje, kojoj je tako pripadao od rođenja do smrti, otimali i svojatali sve što su mogli, od zemlje, zraka, vode do ljudi. Čovjek koji je u sred Beograda zaplakao za rodnim gradom u maju 1992. godine, čovjek koji je u nekoj bezveznoj raspravi nekom hrvatskom novinarčiću rekao – pa eto, i ja sam neki Hrvat…pa šta sad ? – što bi rekli današnji kvazi menadžeri i političari. Danas, kada svaki mali šupak, koji, kao nije zadovoljan uslovima treninga u Bosni i Hercegovini, bježi u susjedne zemlje, Švabo je ostao uz ovu zemlju i njene ljude, jer je on bio i ostao Švabo sa Grbavice, a ono Strauss ostavljamo novinarima i istoriji. Ako se ikad bude pisala knjiga o ovom izvanrednom fudbaleru, treneru i čovjeku, neka se zove – ŠVABO, ČOVJEK KOGA NAM NISU UKRALI. Neka ti je laka zemlja bosanska, ŠVABO!