„Ta će ba naši, pametan frajer“; ili „šta treba, da mu ovdje s tribina j..u mater kad promaši bacanje“ ili ona najgora, za povratiti: „Šta mu je ba država dala, ide gdje mu je bolje“ – rečenice su koje ćete najčešće čuti na prostoru Bosne i Hercegovine na kome većinski žive Bošnjaci. Narod kome se dogodio genocid, ne jednom, nego nekoliko puta, narod koji nema nacionalnog sportskog projekta kako se ne bi nedaj Bože zamjerio drugim narodima u državi koji takve projekte imaju, jer se tobože mogu naljutiti, a to znači da i sami pristajemo na podjele, pa mi ćemo mi radije naše klubove gledati u kaljužama, jer nacionalni sportski projekat u glavama velikog dijela Bošnjaka po automatizmu znači i podjelu, a mi to nećemo…Trofeje hoćemo, ali neka se sami snalaze. O tome nekom drugom prilikom.

Takav jedan sistem, ponašanje i razmišljanje izrodio je „biberovića“ i „biberoviće“ koji će prvom prilikom izdati državu za svoju guzicu.

„Ni u jednom trenutku nije bilo dileme, želeo sam samo dres Srbije i želja mi se ispunila. Imao sam veliku podršku porodice. Čekao bih duže da sam morao. Sada sam tu, daću sve od sebe da dam doprinos svojoj reprezentaciji“,- izjavio je nedavno mladi naapadač Salzburga, Petar Ratkov koji je odbio Austriju i izabrao Srbiju.

„Nije bilo dileme za mene, Hrvatska je moj san“, izjavio je Oliver Lukić koji je također dres Austrije, odlučio zamjeniti dresom Srbije.

Ne treba dušu griješiti, postoje i kod nas primjeri pozitivnih i dobro odgojenih mladića iz porodica koje znaju ko su i odakle dolaze, pa su svoju djecu odgojili da se matica voli i poštuje. Anel Ahmedhodžić, Dennis Hadžikadunić, Amar Dedić…svjetli su primjeri toga. No, činjenica je da ćete teško u Hrvatskoj ili Srbiji pronaći primjer nekoga ko je odlučio izdati domovinu. Nije da ih nema ali se mogu na prste jedne ruke nabrojati. Pripadnost i osjećaj domovini očito je kod naših komšija daleko veća nego je to slučaj kod Bošnjaka, ma koliko se mi kleli u državu.
Praksa je pokazala da se najviše treba paziti „velikih patriota“ jer u pravilu prvi „nož u leđa zabadaju“. Haris Seferović svojevremeno je istetovirao zastavu sa ljiljanima na laktu ruke, a zatim onako patriotski odabrao Švicarsku. Denis Huseinbašić do prije pola godine kleo se u Bosnu, nazivajući se 100% Bosancem, doduše nešto kasnije već je bio na 50%, jer će u u jednom intervju izjaviti kako je pola Nijemac, pola Bosanac, a onda je nekako išćezlo i tih 50% kada je Denis objasnio kako se ipak osjeća Nijemcem kada je izabrao nastupiti za reprezentaciju Njemačke na Euru za igrače do 21. godine, iako je to potencijalno značilo kraj opcije igranja za BiH. Samo rano ispadanje Njemačke sa Eura, daje Huseinbašiću i dalje šansu da zaigra za BiH, no pitanje je da li tu šansu zaslužio pored momaka koji srcem biraju igrati za svoju domovinu.

Jedan od najmučnijih i najsvježijih primjera, onaj je Esmira Bajraktarevića, mlade nade američkog MLS-a. Naime, 18-godišnjak porijeklom iz BiH nedavno je debitovao za selekciju SAD-a, u prijateljskoj utakmici pa još uvijek ima šansu igrati za BiH.

A onda je mučno bilo gledati njegov intervju za jednu domaću televiziju. Kune se mladi Esmir u ljubav prema Bosni, čak šta više priča o tome kako je iz Srebrenice i kako su ga roditelji naučili da zna ko je i šta je. I ne staje tu mladi Esmir nego usred intervjua ispod majice vadi lančić sa ljiljanom, valjda kako bi pokazao odanost i ljubav prema Bosni, a zatim na novinarsko pitanje o reprezentativnoj karijeri ponizno kaže: „Još uvijek nisam odlučio za koga ću igrati“, vraćajući lagano lančić sa ljiljanima ispod majice.

Pa vratimo se malo na dio izjave Petra Ratkova: „Čekao bih duže da sam morao. Sada sam tu, daću sve od sebe da dam doprinos svojoj reprezentaciji“. Dakle, Ratkov nije razmišljao o tome da li će izgubiti mjesto u Salzburgu, čekao bi kako kaže i duže da je morao, jer je Ratkov očito nacionalno osvješten dečko, dečko koji čvrsto vjeruje u sebe i svoje kvalitete, pa je svjestan da niti jedna zabrana ne može stati na put njegovoj karijeri. E to vam se zove razmišljanje pobjednika, sportiste, domoljuba i patriote!

Klasična balijska priča kao šlag na tortu – Bošnjak koji nas je izdao dva puta!

Iako se naziv „balija“ smatra pogrdnim za Bošnjake, daleko od toga da bi time generalizovali sve Bošnjake. Naime, čak i Bošnjaci imaju svoje značenje riječi „balija“ pa ono najčešće glasi:

„Balijama nazivaju one hinjeno udvorne i srdačne likove, ponajčešće ruralne provencijencije, ultraambiciozne i sveprisutne – u vjeri, politici, školstvu, kulturi – nikakvih ljudskih kvaliteta i zapanjujućeg samopouzdanja, svojstvenog samo seljacima i neznalicama“.

Balijama Bošnjaci često nazivaju izdajnike, one koji na prvu priliku „zabodu nož u leđa“ ili ostave na cjedilu. Iz takve jedne priče je naš „balijski junak“ Tarik Biberović. Glupo i nepravedno bi bilo svu krivicu prebaciti na leđa mladog Biberovića, ima tu itekako i do porodice, imana, onoga što se iz kuće ponese.

Tarik Biberović rođen je u Zenici 2001. godine, a porijeklom je iz Sandžaka, gdje se sa posebnom emocijom priča i kune u ljubav prema Bosni.

Kao veoma mlad i talentovan košarkaš, Tarika su vrlo brzo primjetili čelnici sarajevskog Sparsa koji su ga odlučili dovesti u klub gdje će Tarik nastaviti profesionalni razvoj. Bio je Tarik i član kadetske reprezentacije BiH, a zatim dobio i poziv selektora Bosnića u A selekciju, tada je Tarik izdao – prvi put!

Odlučio je prije pet godina Bosnić nagraditi Tarika, na jedan fin i kulturan način, baš onako kako treba, onako kako država nagrađuje i njeguje svoje najbolje dragulje – pozivom u reprezentaciju. Nije se imao Tarik razloga žaliti na bilo kakav tretman. Iako je nepravda često učinjena prema brojnim našim sportistima, u Tarikovom slučaju sve je bivalo onako kako treba, Sparsi, pa kadetska reprezentacija, pa poziv u A tim, ali elem, ne lezi vraže, kad „baliji“ pružiš sve kako treba, on ti sprema izdaju iza ugla.

Baš tada je Tarik od strane turskog Fenerbahcea prepoznat kao jedan od najvećih evropskih talenata pa mu je ponuđen ugovor koji je brzo prihvatio, a osim ugovora ponuđena mu je i promjena državljanstva i mogućnost igranja za reprezentaciju Turske. Nije Tarik u tom momentu ni pomislio više na Bosnu, niti na sve što mu je pružila, nije više bilo bitno ni ime ni prezime, porijeklo, bilo šta, trebalo se dodvoriti Turcima pa je Biberović automatski objeručke prihvatio poziv, a Vedranu Bosniću, tadašnjem selektoru nije se udostojio ni javiti na telefon, pogano da poganije biti ne može, izdajnički, primitivno, za povratiti!

Tarik se u međuvremenu igrački razvijao u Fenerbahceu, a zatim je prošle godine izabran za 56. picka na NBA draftu od Memphis Grizzliesa, ali je ostao igrati u Fenerbahceu.

Tarik danas ima 22 godine, u proteklih pet godina od kada se nije javio Bosniću na telefon, Tarik nije dočekao poziv reprezentacije Turske. A onda se u domaćim medijima ponovo počelo govoriti o mogućnosti da Biberović zaigra za BiH.

O takvoj mogućnosti, doduše indirektno je par puta govorio i selektor Adis Bećiragić, spominjući da je ta opcija u proceduri. Očito je i Biberović u jednom momentu shvatio da će teško do dresa Turske, pa je onda ponovo „namignuo“ košarkaškom savezu Bosne i Hercegovine, sa željom povratka pod matičnu zastavu.

I hajde, moglo mu se kroz prste progledati, moglo se to pripisati njegovim godinama, bropletoj odluci i željom za što bržim uspjehom u karijeri, pa smo svi kolektivno bili spremni oprostiti Tarikovu prvu izdaju. A ko u životu ne griješi i ko smo mi da sudimo? Zar ne? Bosanci kao pitom narod a sa željom za što jačom reprezentacijom, nadali su se povratku odbjeglog sina.

Radovala nas je činjenica da je Tarik u međuvremenu sve više počeo dobivati šansu u dresu Fenerbahcea, a uz to bilježiti i sve bolje partije. Vidjeli smo već sjajnog Biberovića u dresu BiH sa Musom i Nurkićem na Eurobasketu 2025 u borbi za najviša odličja. Kako je Tarik bivao sve bolji u dresu Fenera, koliko god nas je to radovalo, potpisnika ovih redova pomalo je i brinula ta činjenica, valjda zbog one „ko jednom izda, izdat će opet“…

A onda desilo se upravo to. Uloge su iste, a izdajnik je izdao ponovo! Kada je malo proigrao i skrenuo pažnju na sebe, Turci su Tariku ponovo poslali poziv, a on ponovo brzinom svjetlosti opet zaboravio ljubav prema Bosni. Sjetit će se Tarik vjerovatno opet nekada svoje Zenice i svoje Bosne i Hercegovine, kada Turci procjene da im je potreban Amerikanac kao naturalizirani igrač sa 15+ poena po utakmici.. Tada nam Tarika neće biti žao, ni najmanje, a on će nadamo se imati vremena da žali zbog odluke što je ponovo odlučio izdati vlastitu zemlju zbog nekoliko kvalifikacijskih utakmica za Tursku i poneki eventualni poziv u nekom kvalifikacijskom prozoru.

Naravno, poziv ne mora da znači ništa i autor ovog teksta bio bi najsretniji da Tarik sutra pokaže takav nivo patriotizma i izjavi „Poziv ne znači ništa, čekat ću isključivo Bosnu i Hercegovinu“, kao npr. Petar Ratkov koji se ne boji hoće li izgubiti mjesto u Salzburgu zbog odluke da igra za Srbiju. Ali Petar je sportista i borac, a Tarik kukavica i izdajnik! I u tome je velika razloga.

Ne treba nama Tarik Biberović, niti je Tarik prvi, niti posljednji koji je izdao svoju zemlju. Ali želimo vjerovati da je konačno došlo vrijeme da se okrenemo sebi, da više ne dozvoljavamo da se bilo ko igra sa dresom i zastavom države Bosne i Hercegovine. Za reprezentaciju treba da igraju oni koji to žele srcem i koji će na parketu za dres sa nacionalnim grbom dati maksimum, pa barem se nikad i nigdje ne plasirali.

Vozdra Tarik, neće nam biti žao kada Turci nađu novog Wilbenika, ali tada ćemo ti mahati sa Eurobasketa bodreći Musu, Nurkića i naše momke pa barem čekali prolaz grupne faze još dvije decenije. Ali na naše prave predstavnike bit ćemo ponosni. Ti si samo onaj lošiji dio ovog društva….

M.K.