PIŠE: Emir Delić/ Al Jazeera Balkans
Jučer sam proveo dobar sat sa Ismetom “Garom” Mulavdićem.
Navijači Sarajeva ga sigurno dobro pamte. Sjećaju ga se svi koji su pratili fudbal krajem osamdesetih. Čarobnjak s loptom. Nije bio igrač koga se moglo ukalupiti. Trčao je tamo gdje bi ga povukla lopta, osjećao je igru… Maestralno se snalazio u “brzacima” veznog reda, tamo gdje je srce svake ekipe.
Sa 18,5 godina zamalo je potpisao za Partizan. Tamo su ga ga za prvi tim pripremali Moca Vukotić i Nenad Bjeković.
Nagovori ga komšija iz rodnog Gradačca da ne ide u Beograd. Povjeruje mu da je bolje igrati u Partizanu nego u Sarajevu. Zavoli i grad i klub. Na Kvarnerskoj rivijeri proglase ga igračem turnira pored Bobana, Mijatovića, Bokšića… Tadašnji direktor Hajduka, poznati novinar Zdravko Reić, nudio mu je 100.000 njemačkih maraka da iz Sarajeva pređe u Hajduk. Ali, Nijaz Merdanović mu spustio rampu, jer je imao ugovor na 4 godine. Rat ga dočekao u Beogradu. Kaže da je pred utakmicu sa Crvenom zvezdom na Marakani, posljednju u “krnjoj” jugoslovenskoj ligi, Haris Džinović došao u hotel i svakom igraču Sarajeva poklonio po 500 maraka.
Iz Sarajeva preko Gradačca nekako se probio do Hrvatske. Reić ga je preporučio Šibeniku. Igrao nekoliko mjeseci, bio glavni igrač. Ćiro ga htio u HAŠK Građanski. Franjo Džidić ga je volio kao sina, a Krasnodar Rora ga je odmah prekrižio, pa je odlučio da napusti Šubićevac.
Odlazi na probu i vrlo brzo sve dogovori sa Real Sociedadom. Mulavdiću 500.000 maraka, a Sarajevu 250.000 obeštećenja. Ali transfer mora sačekati pola godine. Javi mu se Mirsad Fazlagić i ponudi belgijski Genk za 350.000 maraka. Potpis odmah. Besparica ga natjera da prihvati transfer. Odlazi u Belgiju sa tadašnjom suprugom Natašom. Pred njim je bila velika karijera. Počeo igrati dobro, pozitivne kritike, ocjene… Razmišljao je o boljoj ligi i kvalitetnijem klubu.
Jedne večeri bio na sijelu kod rahmetli Suvada Katane. Počela padati kiša. Ismet navalio kući, Suvad nagovara da ne ide, već da prenoći kod njega. Ismet tvrdoglav i krene kući. Kiša sve jače padala. Upadne sa svojim VW Corradom u lokvu na cesti, okrene se i udari u šleper koji je išao iz suprotne strane. Supruga pogine, on završi u komi 55 dana.
Uspio je preživjeti, ali je morao završiti karijeru. Vraća se u Gradačac, gdje i dan danas živi. Zapravo, preživljava, jer se 25 godina od tragičnog događaja, nikad nije oporavio. Fizički je dobro, ali jede ga iznutra. Duša mu pati. Imam dojam da negdje duboko u sebi tiho jeca, da ga taj gubitak voljene osobe i dalje razdire.
To je tragedija koja mu je potpuno promijenila život. Tuga u njegovim očima ne može se sakriti. Njemu su sve lađe davno potonule, ali pronalazi motive za život. Kakav god. Ne gubi razum, iako je nekoliko godina hodao po ivici…
Fudbal i mogućnost da trenira talentovane igrače, da ih brusi kroz individualni rad, čini ga sretnim i zadovoljnim. Garo Mulavdić je bio fudbaler koji je u svoje vrijeme mogao igrati gdje je htio. Odabrao je Sarajevo. Zavolio klub i grad. Stekao prijatelje za cijeli život. Mulavdića se rijetki sjećaju, ali on dobro pamti sve. Ovih sat vremena mi je tako brzo prošlo.
Njegova priča je toliko teška, a opet jako poučna. Pogodila me je istinski. Sjetio sam se mnogih koji su prošli kroz tragedije, ranjeni, obilježeni za cijeli život, ali stameni i jaki. Garo je izdržao sve, ali mu je fudbal presudno pomogao. Njegovu ambiciju da stvara igrače, da propoznaje talente, mogli bi iskoristiti i u Fudbalskom klubu Sarajevo.
“Gari” su 53 i pred njim su, šta god o tome neko mislio, najbolje trenerske godine.
Kakav je to čovjek, najbolje mi je pokazala njegova rečenica na rastanku “pomeni moje mlađe kolege trenere,
Dragana Cicovića, Nikolu Lučića, Nikolu Prebiračevića, Senada Zahirovića, Kešetović…. to su moji drugari”.