Fudbalska reprezentacija BiH, pod vodstvom Sergeja Barbareza, definitivno je dobila nove konture, sa novim igračima i nekom novom generacijom. Tim je to koji se još uvijek traži i uigrava i sa te strane potpuno je jasno da je za bilo kakav rezultat potrebno vrijeme.
Ono što smo do sada mogli vidjeti od Barbareza i njegovih pomoćnika, jeste da će se naša igra očito bazirati sa tri igrača u zadnjoj liniji, odnosno pet ukoliko računamo bekove. Istini za volju, slično smo gledali i kod prethodnih selektora koji su tražili najbolju formulu za funkcionisanje – a sve zbog nedostatka kvalitetnih krila da bi se pokušalo bilo šta novo.
Svakako da pojava Esmira Bajraktarevića ili odlične forme Dine Hotića i Ajdina Hasića ne znače da se odmah možemo prebaciti u drukčiji sistem u kojem krila imaju dominantniju ulogu, ali itekako nas raduju dobre igre i pojava krilnih igrača koji bi u bliskoj budućnosti mogli zaoštriti konkurenciju.
Španskih 4-2-3-1 još uvijek neralno i veoma riskantno
Vjerujemo da bi velika većina navijača voljela gledati naš tim u sistemu 4-2-3-1 koji se općenito smatra najkompaktnijim i najjednostavnijim. Gledajući Špance na proteklom Euru u navedenom sistemu, sve to izgleda perfektno i bez greške, ali ne treba zaboraviti kako je pored sjajnih krila (Jamal i Williams), osnovu španske formacije činio tri u veznom redu: Ruiz-Rodri-Olmo.
Mi to u ovom trenutku nemamo. Prije svega nemamo kvalitetne šestice ili defanzivnog veznog igrača čiji bi osnovni zadatak bio neutralisati protivničke napade na sredini terena. Nekad je za te poslove u reprezentaciji bio zadužen Elvir Rahimić a nakon njega Muhamed Bešić. Sve poslije bila je čista improvizacija. Nedostatak „šestice“ ogroman je rizik za pokušati 4-2-3-1, a što je na svojoj koži najbolje osjetio Savo Milošević u bolnim porazima od Portugala (0-5) i Luksemburga (4-1).
Zašto ne Kekov ili Papetov oprobani recept koji je funkcionisao?
Ako se do kvalifikacija i želi pokušati nešto drugačije u odnosu na trenutnih 3-5-2, pa ako već ne možemo igrati „španskih“ 4-2-3-1, zašto ne pogledati kako je to posložio Matjaž Kek sa reprezentacijom Slovenije u veoma kompaktnih 4-4-2. Možda stara ali formacija koja nam je često godila, a mnogi će se sjetiti da je upravo većinu utakmica na klupi reprezentacije, Safet Sušić vodio u formaciji 4-4-2, sa kojom smo i otišli na Svjetsko prvenstvo.
Matjaž Kek je to složio odlično, na način da se tačno zna šta radi svaki igrač na terenu. Zanimljivo, niti Slovenci nemaju baš pregršt nekih kvalitetnih krila, ali koriste maksimalno ono što imaju na malo drugačiji način.
U slučaju 4-4-2, za dvije stoperske pozicije borbu bi prema trenutnom vodili Katić, Barišić, Hadžikadunić, Radeljić, Mujakić, Bičakčić. Sasvim solidna konkurencija!
Ono što je bitno za 4-4-2 jesu kvalitetni bekovi, čime se u ovom, trenutku zaista možemo pohvaliti. Na desnoj strani Dedić i Gazibegović, a na lijevoj sjajni Sead Kolašinac.
Poredimo li Sloveniju, ono što je zanimljivo, jeste činjenica da ni Slovenci kao što smo naveli nemaju baš ogromnu konkurenciju na krilima pa tako desno npr. najčešće igra Stojanović (Salerntiana) koji je zapravo po vokaciji bek, dok im na beku najčešće igra Karničnik. Nije da smo nekada pokušali nešto slično sa tandemom Gazibegović-Dedić koji se iako obojica bekovi, razlikuju po svojim karakteristikama.
No sve i da ne eksperimentišemo sa bekom na krilu, u 4-4-2 otvara se prostor za poziciju Bajraktareviću, ali potencijalno i Hasiću ukoliko nastavi sa sjajnim igrama.
Dobro, ako smo pronašli rješenje za desnu, šta ćemo sa lijevom stranom?
Opet ćemo napraviti poređenje sa Slovencima pa izvući zanimljivu činjenicu. Naime, 4-4-2 ne mora nužno da znači da obje vanjske pozicije budu klasična krila, vrlo često su to veznjaci koji mogu uz desnu ili lijevu aut liniju. Pa tako, ukoliko kod Slovenaca lijevo ne igra Mlakar, onda navedenu igraju centralni veznjak Lovrić ili napadač Celar, što bi ako poredimo sa BiH mogli biti Burnić i Demirović koji je nerijetko igrao upravo lijevo. Ali ostavimo za sada to tek kao mogućnost u slučaju nužde, jer je zbog sjajne forme, Demiroviću mjesto u vrhu napada!
Ne, nismo zabpravili. Pitate se otkud Burnić? Pogledate li nekoliko posljednjih utakmica njemačkog Karlsruhera, primjetit ćete da na pozicij krila ili hajde da je drugačije nazovemo „vanjskog veznog“ igrača nastupa upravo Dženis Burnić!
Ne igra Burnić u Karlsuheru tu poziciju da bi pravio višak ili se pridodavao napadu, nego upravo kao dodatni osigurač i pomoć veznom redu jer ima mogućnost da se pomjeri prema sredini kada je to neophodno, a opet sa druge strane može kvalitetno pokriti osnovne zadatke uz lijevu aut liniju. Burnić je u tom slučaju i velika pomoć beku sa ofanzivnim karakteristikama kojem će upravo Burnić čuvati prostor kada ovaj krene naprijed, a Sead Kolašinac u našoj reprezentaciji to jeste! Od Kolašinca smo upravo često navikli da se sjuri uz aut liniju pred protivnički šesnaesterac, dok bi Burnić u tom slučaju imao zadatak da mu „štiti leđa“.
Nešto slično Burniću, kao lijevi vezni u 4-4-2 može igrati i Hajradinović, što je nerijetko i igrao u svojoj Kasimpasi ali i Osijeku.
Ako se pak želi striktno ofanzivnije krilo, onda se lijevo otvara mogućnost i za Dinu Hotića koji u posljednje vrijeme upravo na poziciji lijevog krila briljira u dresu poljskog Lecha.
Dakle, opcija za 4-4-2 kada su u pitanju krila ili vanjske pozicije defitinitzivno ima!
U tom slučaju ostaje pitanje ko će biti dvojac u sredini? U 4-4-2 formaciji rijetko se koristi klasični ofanzivni vezni u sredini jer je bitnije osigurati dvojac koji će trkom ali i mogućnostima zadnjih pasova zauzeti veoma odgovorne pozicije pa nam na prvu pada na pamet dvojac iz Njemačke Huseinbašić-Gigović. I jedan i drugi imaju solidne defanzivne karakteristike i naučeni su da moraju „pokriti“ i defanzivno, dok Huseinbašić zna i može povući prema naprijed. Osim navedenog dvojca, za sredinu mogu konkurisati i Đakovac, Bašić, Burnić, Krunić… Bitno je pronaći dvojac koji bi zajedno najbolje funkcionisao pa se stoga možda Huseinbašić-Gigović čini najkompaktnijim rješenjem.
Džeko i Demirović kao dobro oproban recept
U napadu mjesta bi u tom slučaju bila rezervisana za Džeku i Demirovića koji su često puta pokazali kako se mogu sjajno nadopunjavati.
Osim toga, činjenica je da se Demirović može spustiti po loptu prema sredini ali izvući i na stranu (nešto slično što je nekada radio Vedad Ibišević u tandemu sa Džekom).
Svakako ne treba zabroraviti niti napadača Hoffenheima, Harisa Tabakovića koji je za početak ako ništa kvalitetna zamjena za Edina Džeku.
Nema sumnje da materijala za 4-4-2 itekako imamo. No, jasno je kako formacija nije samo slovo na papiru i da je prije svega potrebno pronaći onih 11 igrača koji bi najbolje funkcionisali u navedenom sistemu. Postoji mnogo opcija ali i vremena da se ako ništa možda pokuša nešto novo.
Barbarez i pomoćnici za sada imaju ono što im je najpotrebnije: Vrijeme…
M. Kusturica