Piše: Mladen Bošnjak
Em je u toku Svjetsko rukometno prvenstvo, em moja malenkost bitiše u gradu rukometa. To su dovoljni razlozi da se nakratko odmaknemo od nogometa i par novinskih redova protratimo uzaludno. Jer, pisati o bosanskohercegovačkom rukometu, konkretnije – o Rukometnom savezu, zaista znači baviti se ćoravim poslom, uistinu protraćenim vremenom.
Ako se netko još ima volje sjećati, tamo negdje u ljeto 2013-te, u vrijeme Svjetskog juniorskog prvenstva, kao osnovnu karakteristiku istog naveo sam aljkavost, neozbiljnost i nekvalificiranost ljudi u Savezu. Doduše, jedan dio medija puštao je Smaju Karačića da se neukusno (samo)hvali, da panegiriči okolo, da zamagljiva pravo stanje stvari. Na našu sramotu, najznačajniji ljudi svjetskog rukometa tumarali su užarenim, pustim i zapuštenim ljubuškim ulicama, lišeni svake domaćinske pažnje i usluge.
Novinari, recimo, u Ljubuškom – domaćinu jedne skupine, nisu dočekali niti jednu press konferenciju, nisu imali mogućnost vidjeti turnirski bilten … Organizacijski propusti mogli bi se nabrajati do u nedogled.
Kritizirao sam tada ljude iz Saveza i bio izložen silnim pritiscima, bio crna ovca među svečarski raspoloženim kolegama kojima je boca mineralne vode vrhunac organizacijskog umijeća. I, evo, tri-četiri godine poslije, Rukometni savez se doslovno raspao. Sad Karačić podnosi ostavku i predstavlja ju, vidi molimte, kao moralni čin. Kud on odlazi i šta ostavlja? Pustoš koja je godinama sakrivana, korupciju, klijentelizam, nerad, neodgovornost… Jer da toga nije bilo, do ovakvog cirkusa, zasigurno, nebi došlo.
I Tahirović odlazi, ali na njega sam manje kivan. Ili gotovo nikako. On je mislio pomoći, ali mrtvacu pomoći nema. A Rukometni savez već odavno je u komi, a zadnjih par godina, definitivno, mrtav!
I što sada? Ništa posebno! Ako će ovisiti isključivo od politike, Savez nam i ne treba. Ako ova zemlja ima pet (5) sposobnih, obrazovanih, rukometno kompetentnih i ekonomski neovisnih ljudi, treba im dati mandat da usprave Rukometni savez iz BiH, da ga dignu iz pepela, i da nas ne sramote. Kao što je slučaj bio do sada.
A Karačić ne može tako jednostavno otići. Godine i godine su iza njega, a one nose svašta. Ponekad i odgovornost.
