Piše: Mladen Bošnjak
Drag mi je bio Zvjezdan Misimović. Nekoliko puta telefonski sam ga intervjuirao za maleni radio čiji sam program uređivao, bio je korektan, ugodan, racionalan. Razumije se, bio je sjajan igrač. Dao je puno reprezentaciji Bosne i Hercegovine, naš je nogomet učinio šarmantnijim, romantičnijim, dopadljivijim. Drag mi je bio unatoč Ćirinom zaklinjanju da se radi o podlom i mušičavom ublehašu.
Ponadao sam se da će kao „faktor“ u Nogometnom savezu polučiti isti efekt kao i igrač, bio sam uvjeren da će njegovo znanje, autoritet kapetana i privrženost reprezentaciji BiH biti od neprocjenjive koristi na našem putu ka gornjem domu europskog nogometa. Svašta sam se nadao…
Kao rijetko kada, pozabavit ću se, do kraja neprovjerenom, informacijom da je proslavljeni igrač, od milja zvani Miske, dopustio sebi neviđeni luksuz: počeo je soliti pamet Dušku Bajeviću! Najblaže rečeno. Eeee, legendo moja, neće moći! Malo si se zaletio. Također neprovjerena, informacija kaže da ga je staloženi Mostarac nakanio nokautirati, ali je „susret bliske vrste“ nekako spriječen.
Iza Misimovićevog nestrpljenja, navodno, stoji nevjerojatna ambicija da postane alfa i omega, ako ne kompletnog saveza, ono barem struke, da njegova bude odlučujuća. Zadnja! Teško je vjerovati da onakva igračka klasa, Miske u kojega smo se kleli, sada trči od kantona do kantona, čijim nogometom vladaju mahom vojna lica – ratni profiteri, i traži podršku!
Nikad nisam mogao zamisliti da Zvjezdan Misimović neće imati moju potporu na putu ka savezu, ni u snu me nije mogla pohoditi misao da će se kapetan reprezentacije u budućnosti baviti primitivnim seoskim spletkarenjem. Neću ga podržati zato što ne poštuje instituciju, ne poštuje amblematski lik europskog nogometa, igračkog i trenerskog maga, merhametli dušu i karitativnog mecenu, Duška Bajevića!
Stoga mi je intimno žao što nisu pustili Princa da mu složi dvije pedagoške pleske, da vidi Zvjezdan kako u uglađenom europejcu još uvijek čuči mostarski brato, meka srca, ali teške ruke, finih i gospodskih manira sve do neke granice. Koju je Misimović, očito, pokušao prijeći.
Kažem, poštovani čitatelji, unatoč činjenici što se izvor kune u točnost informacija, sve je ovo do kraja neprovjereno, ali iskustvo nas uči da su loše vijesti na koncu uvijek istinite.
“Svi stavovi, mišljenja i zaključci koji su izneseni u kolumni ne odražavaju nužno stav i mišljenje online magazina Sportske.ba, već isključivo autora.“