Piše: Miralem Muminović
Niti tri dana nakon sramnog poraza u Grčkoj gorki ukus iz usta ne prolazi. Još je gore zapravo.
Nije ni prvi, a vjerovatno ni posljednji put da ovako očajno odigramo kvalifikacje i ne plasiramo se na neko veliko takmičenje. Boli, međutim, činjenica da je ovo bilo nekako teže od svih dosadašnjih pokušaja utoliko što će na Euru opet biti doslovno pola reprezentacija Starog kontinenta, a tamo, po svemu sudeći, neće biti nas. Opet. Boli činjenica da smo imali kvalitet da prođemo ovu grupu, a ne samo da nismo prošli, nego smo se propisno izbrukali na većini utakmica. Istina, kako reče Pjanić, mi jesmo prosječna reprezentacija, ali, ako ćemo do kraja pošteno, još su „prosječnije“ Finska, nikad gora Grčka i, huh, Armenija. Ovakva grupa je trebala biti poligon za uigravanje za Europsko prvenstvo, da se poput Italije prošetamo barem do drugog mjesta, a mi se otpišemo već nakon 6 (šest) kola. Boli činjenica da je, pazite sad: Lihtenštajn osvojio više bodova u gostima od nas. Boli činjenica što znamo da mogu, vidjelo se to u subotu protiv Finske, samo što, naprosto, neće- vidjelo se u utorak protiv Grčke. Boli činjenica da niko ne preuzima odgovornost, a krivi su, realno, svi: i igrači, i selektor, i Savez. I svi to oni znaju, znaju mnogo bolje od nas sve ovo, samo što…
Ovoj ekipi su potrebne drastične promjene, od voljnog momenta, preko selektora, do igrača. Nekima se treba jednostavno zahvaliti, organizovati oproštajnu utakmicu i ostalo što ih sleduje, a igrački kadar osvježiti mlađim i željnijim momcima.
Budući da selektor ovaj put nije stavio mandat na raspolaganje, a trebao je, Savez je trebao ispraviti grešku od prošli put. Upravo su imali priliku, ali nisu je iskoristili. Robert Prosinečki ostao je selektor. Koliko god ovakva odluka bila očekivana od strane fudbalskih analfabeta koji sjede u Savezu, jer su nas odavno navikli na razna iznenađenja, nikako im se ne možemo načuditi. Kako su zamislili da će naša reprezentacija izgledati u narednom periodu? Ako je po starom receptu- pobjeda pa poraz, i ako su tim zadovoljni, onda su otklonili sve naše sumnje vezane za njihov odnos prema reprezentaciji. Dakle, evo, od Italije izgubimo, pa pobijedimo Lihtenštajn. Pa pobijedimo u polifinalu, a izgubimo u finalu baraža. Ako im je, dakle, takav ritam prihvatljiv, nemamo više pitanja.
