Prije tačno 30 godina fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine odigrala je svoju prvu utakmicu u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo.
U Kalamati je 1. septembra 1996. godine poražena od Grčke rezultatom 3:0, ali rezultat je tog dana bio gotovo u drugom planu. Najvažnije je bilo da je Bosna i Hercegovina, svega godinu dana nakon rata, dobila priliku da se bori za odlazak na najveću fudbalsku smotru.
Meša umjesto Kodre
Na klupi je sjedio Fuad Muzurović, čovjek koji je zajedno sa svojim saradnicima Mustafom Hukićem i Enverom Marićem imao zadatak koji je u tadašnjim okolnostima izgledao gotovo nestvarno.
„S obzirom na to da nisam imao uslove, što je svima poznato, bilo je izuzetno teško. Nisam mogao pratiti igrače, ni ja ni moji saradnici. Ali, bez obzira na sve, činilo mi je veliko zadovoljstvo“, prisjeća se Muzurović tri decenije kasnije.
U Kalamatu se nije otišlo u idealnim uslovima. Putovalo se autobusom do Splita, potom avionom prema Grčkoj, dok je postojala i neizvjesnost oko toga hoće li reprezentaciji biti dozvoljeno slijetanje na vojni aerodrom u Kalamati.
Ipak, kada je utakmica počela, reprezentacija BiH nije djelovala kao ekipa koja je tu samo da odradi historijsku formalnost.
Muzurović posebno pamti prvo poluvrijeme.
„Prvo poluvrijeme su stvarno super igrali protiv Grčke. Do posljednje minute prvog poluvremena igrali smo dosta dobro i parirali Grčkoj. Imali smo nadu da možemo napraviti nešto.“
A onda je stigao trenutak koji je promijenio tok utakmice.
„Primili smo gol u posljednjoj minuti prvog poluvremena. To je bilo teško, jer smo do tada igrali dosta dobro i ispoštovali ono što smo dogovorili. Ali eto, primili smo taj gol, a onda je u drugom poluvremenu Grčka bila dominantna.“
Kalamata je, međutim, ostala upamćena i po događaju koji se dogodio prije samog izlaska na teren.
Meša umjesto Kodre – odluka koja je promijenila atmosferu
Meho Kodro, tada već fudbaler Barcelone, trebao je prema prvobitnom dogovoru postati prvi kapiten reprezentacije Bosne i Hercegovine.
Muzurović se i danas sjeća razgovora koji su prethodili tome.
- Osam bh. fudbalera čeka rasplet: Posljednji sati prijelaznog roka mogli bi donijeti velike transfere
„Razgovarao sam s njima u Düsseldorfu i objasnio da Kodro treba da bude kapiten. Potpisao je za Barcelonu, njegovo vrijeme tek dolazi, dok su ostali, Baždarević, Smajić, Omerović i ostali, već bili u godinama. Oni su tada dali zeleno svjetlo da Kodro bude kapiten.“
Za sve kriva svadba…
Ipak, u Kalamati se dogodilo nešto sasvim drugo.
„Preko noći smo slabo spavali. Bila je svadba u hotelu, a igrači su se okupili, napravili sastanak i izabrali Mešu za kapitena. Igrači su ga izabrali.“
Mehmed Baždarević tako je postao kapiten reprezentacije u njenoj prvoj kvalifikacijskoj utakmici za Svjetsko prvenstvo.
Muzurović priznaje da mu je zbog svega bilo žao, posebno zbog Kodre.
„Kodri je to dosta teško palo. Bio je dosta potišten i nije se vidio u Kalamati.“
Upravo je ta situacija utjecala i na njegov poziv za narednu utakmicu.
Iz Grčke je stigao i jedan budući velikan
Iako je utakmica protiv Grčke završena porazom, tih dana počela je još jedna velika priča.
Hasan Salihamidžić, tada devetnaestogodišnjak, bio je član mlade reprezentacije BiH. Nakon samo jedne utakmice, svojim nastupom uvjerio je stručni štab da je spreman za mnogo veće stvari.
„Salihamidžić je bio u mladoj reprezentaciji, odigrao je samo jednu utakmicu i bio odličan. Tada sam ga ja pozvao u A reprezentaciju.“
Salihamidžić je već u narednom susretu protiv Hrvatske u Bolonji debitovao za A selekciju i postigao prvi historijski gol za Bosnu i Hercegovinu.
„U Bolonji je tada dao prvi historijski gol. To je posebna priča za sebe.“
Historijska jedanaestorka
Generacija koja je tog septembra 1996. godine istrčala u Kalamati danas izgleda gotovo nestvarno.
Fahrudin Omerović, Vlatko Glavaš, Muhamed Konjić, Suvad Katana, Admir Smajić, Mehmed Baždarević, Meho Kodro, Elvir Bolić, Elvir Baljić…
Bili su to ljudi koji su reprezentaciju gradili u vremenu kada je gotovo sve bilo teže – od putovanja i organizacije do praćenja igrača i samih uslova rada.
„U svakom slučaju, lijepa su to sjećanja u teškom vremenu. Sa zadovoljstvom smo sa svojim saradnicima Marićem i Hukićem dali doprinos promociji Bosne i Hercegovine“, kaže Muzurović.
A možda je upravo u tome i najveća vrijednost te generacije.
Nisu imali savršene uslove. Nisu imali infrastrukturu, logistiku niti mogućnosti koje danas smatramo normalnim.
Imali su, međutim, igrače, entuzijazam i ogromnu želju da Bosna i Hercegovina prvi put dobije svoje mjesto među evropskim i svjetskim fudbalskim reprezentacijama.
Meč u Kalamati bio je prvi korak. Prvi kvalifikacijski meč. Prva generacija koja je dobila priliku da se bori za Svjetsko prvenstvo.
I početak puta reprezentacije koja će, 18 godina kasnije, zaista otići na Mundijal.