PIŠE: Branko Stipković (portal Prve HNL), specijalno za Sportske.ba iz Zagreba
FOTO: Robert Valai
Posljednji romantičar! To je uobičajena formulacija kad se opisno portretira Roberta Prosinečkog kao igrača. Ups, potkrala se greška: ne igrača, nego nogometaša. Jer kako bi definirao Ćiro Blažević, igrač je svaki koji igra, a nogometaš isključivo onaj klasni.
Junak ove trilogije slobodno se klasificira velikim N.
-Robertov nogomet je božanstven – poodavno je izjavio Andres Iniesta, Barcin kapetan i katalonski vinar.
Slijedi jednako iskreni uzvrat:
-Andres je fenomen. On i Xavi Hernandez udarili su temelje senzacionalnoj Barceloni, koju je Lionel Messi lansirao u… u nebo.
Može li se mlađim naraštajima dočarati RP-stil? Nije nužno, budući da su dostupne nebrojene snimke. U tim pokretima bilo je brutalne vještine na granici s artizmom, ali i sportske neumoljivosti.
Njegove noge vjerno su demonstrirale ono što um nalaže: intuiciju, imaginaciju, inteligenciju. Klasičan primjer je pogodak Edwinu van der Saru u utakmici za hrvatsku broncu na SP-u 1998. u Francuskoj kad su nizozemski Tulipani zaista ostali tulipani. Prosinečki je, naime, genijalnom promjenom koraka za fintu iz snova dotičnog vratara ubio u pojam. Namamio, nasadio, nasamario. Nije suvišno dodati da je sa Zvonimirom Bobanom sudjelovao u akciji za mat Davora Šukera i nedostižnih 2:1.
-Ta će se medalja pamtiti zauvijek. Veliki uspjeh male zemlje.
S loptom je počeo zarana, dok mu je bilo pet-šest godina. Kod Stuttgarter Kickersa. Zato što u Villingen-Schwenningenu u kojem je boravio nije bilo tako malog uzrasta. Tata Đuro iz Čemehovca u okolici Zaprešića i mama Emilija iz Ježevice u okolici Čačka akteri su tipične gastarbajterske priče; važna im je bila zaljubljenost, ne nacionalnost. Pa sređena obiteljska svakodnevica u toj njemačkoj pokrajini, Baden-Württemberg. Potom odlazak u Zagreb da bi Robi, 10-godišnjak, mogao vježbati u Dinamu. Tri mjeseca i četiri dana mlađi od Bobana, no sličan po koječemu. Čak i po ćaći. Zanesenjaku koji živi za sinovljevu karijeru.
-Prvi prvoligaški gol zabio sam Željezničaru i Slobodanu Janjušu 1986. u Maksimiru. Imao sam 17 godina, dobili smo 2:1, pobjedu je osigurao Nebojša Malbaša, prinova iz Rijeke.
Blaževićevo nepovjerenje gurnulo ga je prema „Marakani“ idućeg ljeta. Ovaj novinar bio je na premijernom treningu nade iz Zagreba na pomoćnom igralištu u Ulici Ljutice Bogdana. Dakako da je nepoznati došljak blistao tehničkim bravurama. Zajednički nezaboravni prijatelj Tomislav Židak će dva desetljeća kasnije napisati kako je direktor Dragan Džajić portirima naredio zaključavanje vrata „dok Žuti ne potpiše“. Ako i nije posve točno, zgodno zvuči. Uostalom, zar ona glazbena numera ne tvrdi „Princip je isti, sve su ostalo nijanse“!
-Kulminacija je bila 1991. s naslovom europskog prvaka. U Bariju je i nakon 120 minuta bilo 0:0 s Olympiqueom Marseille, dobili smo na jedanaesterce 5:3. Ja sam pucao prvi, zatim Dragiša Binić, Miodrag Belodedić, Siniša Mihajlović i Darko Pančev. Za Francuze je sredinom 2. produžetka ušao Dragan Stojković.
Naigrao se i po Španjolskoj u dresu Real Madrida, Ovieda, Barcelone i Seville.
-Počašćen sam što spadam među 14 pojedinaca koji su bili prvotimci i Reala i Barcelone. Odgovarao mi je tamošnji nogomet.
Ljeti 1997. u Zagrebu je dočekan kraljevski, svi su osjećali da će biti detonator Dinamove bombe. I jest. Predsjednik kluba Zlatko Canjuga mogao se pohvaliti predsjedniku države Franji Tuđmanu da je zgotovio sjajan transfer. Prosinečki je bio glavni „špilmaher“ sve tri šampionske sezone.
-U svlačionici su bili Dražen Ladić, Daniel Šarić, Stjepan Tomas, Dario Šimić, Goran Jurić, Mario Tokić, Igor Bišćan, Silvio Marić, Krunoslav Jurčić, Tomislav Rukavina, Mark Viduka, Igor i Mario Cvitanović, Joško Jeličić, Edin Mujčin, Tomislav Šokota, Ardian Kozniku… Odlična momčad, sve reprezentativci.
Čini se da Roberta osobito raduje što je, zasad, jedini strijelac na svjetskim prvenstvima u dvije različite selekcije (za Jugoslaviju zabio Ujedinjenim Arapskim Emiratima, za Hrvatsku pak Jamajci i spomenutoj Nizozemskoj) te status člana idealne jedanaestorice Portsmoutha svih vremena:
-Uvjet je bio da na toj adresi odradiš minimalno pet godina. Ja sam samo jednu.
Ne tako davno oslikao ga je suigrač Peter Crouch, „žirafa“ koja se protegnula do 203 centimetra: „Prosinečki je pušio prije i poslije utakmice, na poluvremenu, valjda je pušio i pod tušom! Usprkos tome namjestio mi je 19 golova. Kakav majstor. Jedino se nije volio vraćati na našu polovinu…“
-Dobar dečko.
Đavla je dobar, taj Pero najmanje smije spočitavati trku, klasični sidraš u zoni točke penala koji radijusom kretanja nije premašivao vratara hokeja na ledu, eventualno bacača kugle.
-Što se tiče cigarete, u redu, valjda mi je škodila. Kome ne bi. Sigurno je nikad ne bih preporučio svojim učenicima. Ne idem protiv znanosti, kontra medicine. Ako su eksperti zaključili da šteti, onda šteti. Moraš vući nekakav feler.
Nobody's perfect.
-Jasno da nema savršenstva bez mane. Nikad ga i nije bilo.
Savršena mu je obitelj koju sačinjavaju supruga Vlatka, kćeri Leonarda i Roberta.
-Stanujemo na uglu Preradovićeve i Masarykove, nekad je ispod bila turska ambasada.
Za neupućene: to je najstroži centar Zagreba.
-Leonarda je maturantica XV gimnazije, matematičke, vidjet ćemo što će studirati. Roberta završava 8. razred američke privatne škole. One s mamom nastavljaju u Zagrebu, preblizu sam da bi selile u Sarajevo.
Osim majke u Čemehovcu je i baka Mira:
-Baka po njenoj strani. Ima 92 godine. Lijepo im je skoknuti na more, do naše kuće u Malinskoj na Krku.
Koliko već nema tate?
-Skoro 15 godina. Umro je sa 64.
Gdje su brat i sestra?
-Danijelu sam dao kuću u Dugavama. Još se nije oženio, ne znam kaj čeka! Renata je i dalje u Oviedu, s dečkom živi od 1995. Ništa od želje da ću biti stric i ujak.
Daidža i amidža. Ne znači da je kasno.
-Na djedovini smo praktički konzervirali pilanu, sve je netaknuto; neka postoji u spomen ocu i našem djetinjstvu.
Izbornik Bosne i Hercegovine nema hobi, izuzme li se gledanje ponekog filma na malom ekranu, ženina nazočnost se podrazumijeva.
-Za drugo nemam slobodnih sati. Nogomet je posao. Kad uđeš – nema nazad.
Obožavao je futsal, hakl. Virtuoznošću zaplijenio četiri „Kutije šibica“, kultnog zagrebačkog a i hrvatskog turnira:
-Nek’ se nađu i te medalje.
Ne dvoji da će njegov uzor Pep Guardiola sa Cityjem osvojiti Premiership:
-Tko će ga stići i prestići? Nema šanse.
Izbjegava prognozirati lidera Lige prvaka:
-Previše je kandidata u rangu favorita. Real je, recimo, poljuljan, ali ni slučajno se ne bih kladio da će ga eliminirati PSG. Zbog toga što madridski sastav ima naviku pobjeđivanja koja se stječe desetljećima.
Nego, kakav je sa sucima?
-Ja s njima nemam problema, ni oni sa mnom. Ali, činjenica je da katkad usmjere zbivanja. I ta je branša poput drugih, priučeni se razlikuju od vedeta.
U Azerbajdžanu su obožavatelji selektora zvali „Žetelac smrti“, tragom karikature na kojoj kosom lomi/reže sve redom. Ako je štošta činio s ne baš snažnim Azerima, kako li će tek s goropadnim Zmajevima!
-Nisam od onih koji se skrivaju iza alibija. Ne. Moja momčad je izvanredna i takvi moraju biti rezultati.
Toga dopodneva u kafiću Azteca odmah su ga spazili pa za pozdrav sačekali kraj razgovora. Da tobože ne smetaju. I on je takav, kulturan. Svuda cijenjen i omiljen? Malo je reći. Kad je T-portal prošle jeseni ponudio anketu za novog šefa Vatrenih, za Roberta Prosinečkog izjasnilo se 41,8 posto sudionika. Za onog do njega, Matjaža Keka, 15,6. Za Miroslava Blaževića 14,8. Preostala petorica nominiranih zaostala su svjetlosnu godinu.
Ponosni smo i zahvalni na 100 minuta ove trilogije „jedan na jedan“. Bilo je za deset. Možda će Sinan ipak biti zadovoljan…
