Nekako s dolaskom maja i prvih behara, toplijih sunčevih zraka i proljetnih mirisa prirode sve se počinje buditi, a u porodici Vidović snažnije nego ijednog drugog mjeseca u maju se počinju buditi sjećanja i bol isprepleteni imenom velikog čovjeka, sportiste, fudbalera Želimira Vidovića Kelija. Naime, 17. maja 1992. godine ubijen je Keli, nekadašnji fudbaler Sarajeva i reprezentativac bivše SFRJ.
Tog kobnog 17. maja Vidović je na humanom putu između centra Sarajeva i bolnice Dobrinje prevozio ranjenike. Još jednom je Keli pokazao hrabro sportsko srce, prevozeći osobnim automobilom ranjene borce i civile, kojima je tog paklenog maja 1992. u Sarajevo put ka bolnici Koševo bio jedini put nade da će spasiti život i nastaviti prkositi ubijajućim granatama i mecima. Vraćajući se iz bolnice, Keli tada nije ni slutio da će mu to biti posljednja humana vožnja. Prema riječima očevidaca, agresori su ga uhvatili na izlazu iz zloglasne Kasindolske ulice i od te 1992., pa do 2004. gubio mu se svaki trag. Potraga je trajala punih dvanaest godina. Tog petog juna 2004. godine, na Gradskom groblju Bare pokopani su posmrtni ostaci legendarnog fudbalera, a nadasve čovjeka i humaniste. Prema izričitoj želji njegove porodice, Keli je pokopan skupa s dresom Sarajeva, kluba i grada, za koje je živio.
„Moga Kelija su svi voljeli, kako se ono kaže i Bog uzima sebi dobre ljude. Zahvaljujem se svim ljudima, koji su mi pritekli u pomoć u najtežim trenucima, Kelijevim nekadašnjim saigračima, sportskim radnicima, prijateljima, kao i vama novinarima koji se redovno sjetite godišnjice smrti Kelija“, kaže Borjana Vidović.
Ljubitelji fudbala u BiH, pa i šire, sjećaju se Kelijeve karijere. Ona je započela u sarajevskom naselju Stup, gdje je rođen 17. novembra 1953. godine. Igrao je u ilidžanskom Igmanu, potom u sarajevskoj Bosni, a onda dolazi na Koševo. U Sarajevu je počeo na mjestu beka, a kasnije je prebačen u vezni red, jer je imao izrazito jak i precizan udarac. Često je znao biti u ulozi strijelca, a Kelijeve fudbalske majstorije posebno se sjećaju komšije s Grbavice, kada je Vidović presuđivao u vječitom derbiju. Takav jedan spektakularni gradski derbi prepričava nam Kelijev nekadašnji saigrač, a danas selektor BiH Safet Sušić.
„Bilo je to osamdesetih godina. Mislim da je tada oboren rekord svih vremena na Koševu. Preko 40.000 gledalaca. Prava drama na utakmici Željo je poveo preko Nikića, ja izjednačim. Na kraju 2:1 za nas, a pobjedonosni gol je postigao Keli“.
Dok su se tokom njegove karijere na golu Sarajeva, mjenjali golmani i lijevi bekovi, Želimir Vidović je standardno nosio dres sa brojem 2. Pred kraj svoje karijere u Sarajevu prekomandovan je u srednji red, na mjesto desnog halfa, gdje će igrati još ofanzivnije, odlično kontrolišući sredinu terena. Za Sarajevo je odigrao blizu 200 utakmica. Nakon blistavih igara u dresu Sarajeva uslijedio je poziv u reprezentaciju bivše države (dva nastupa – protiv Meksika i Urugvaja), a nije ga zaobišao ni poziv austrijskog Union Welsa, a potom i ekipe GAK-a, gdje je Vidović završio sa aktivnim bavljenjem fudbalom. Po okončanju karijere vratio se u Grad na Miljacku, gdje je u sarajevskom naselju Dobrinja sa suprugom Borjanom otvorio piceriju i zarađivao, kako je znao kazati:
Pokojni Keli je, kažu, živio za svoje dvije kćeri Dajanu i Mianu. Volio je društvo, a najviše slobodnog vremena je provodio sa Nijazom Ferhatovićem i Mehmedom Janjošem.
„To mi je bio zaista veliki prijatelj Uvijek smo se rado družili s njim. Imao je smisla za život. Bio je odličan fudbaler, a još bolji čovjek“, kaže Ferhatović.
„Nije mala stvar bilo igrati za državnu reprezentaciju, a Keli je to uspio. Svojim igrama apsolutno je zaslužio taj reprezentativni poziv, a svojom ljudskošću i veličinom da ga se uvijek rado sjećam“, kaže Janjoš.
Za kraj ove priče o nezaboravnom Želimiru Vidoviću Keliju prisjećamo se i riječi nekadašnjeg sportskog radnika, rahmetli Salke Muhića, inače vjenčanog kuma pokojnog Kelija.
„Ne mogu da ne pustim suzu kada se sjetim moga dragog Kelija. Bili smo dvostruki kumovi, a znaš kada nekog izabereš za kuma da ti je k'o najrođeniji. Keli je bio najbolji čovjek u FK Sarajevo, čovjek koga su svi voljeli i voljet će ga dok postoji Sarajevo i on kao dio njegove historije“.
A svi su ga voljeli, počev od nas novinara, pa do svih ljubitelja fudbala i sporta uopće, koji su imali priliku gledati pokojnog Kelija. Ovaj veliki čovjek, nažalost, nije dočekao stare dane u svom voljenom Sarajevu i sa svojim Sarajlijama, za koje je živio i igrao do posljednjeg daha.
U znak sjećanja na legendarnog fudbalera Sarajeva jedno vrijeme se održavao Memorijalni turnir „Želimir Vidović Keli“. Jedna ulica na Dobrinji nosi njegovo ime, kao i glavni teren Fudbalskog kampa FK Sarajevo na Butmiru, a snimljen je i dokumentarni film o „Heroju u kopačkama“, autora Muhamed Bikića.
„'Keli’ je film svih nas Sarajlija, Bosanaca i Hercegovaca, a premijera je bila na 72. rođendan njegovog FK Sarajevo, za koji je legendarni Keli, kao i za glavni grad živio i igrao do posljednjeg daha, te na 73. rođendan Ujedinjenih naroda, a sam Keli je, upravo, želio ujedinjeno Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu“, kaže Bikić, koji je dobio za „Kelija“ i „Plaketu grada Sarajeva“.
(R.S./Sportske.ba)
