Debele živce – to je ono što moraš imati ako želiš kročiti među najbolje. Kad sudija izađe na teren, niko ne pita koliko je puta zagrizao usnu od sumnje, koliko puta je prespavao sa analizama utakmica, koliko puta je prošao samo s kritikama.

Ljudi vide samo finalni proizvod. Autoritet nije titula. Autoritet je pojava. Kada Irfan Peljto zakorači na teren, vidiš stav, vidiš gard. Vidiš sigurnost čovjeka koji zna da istina na terenu ne trpi slabost.

Povjerenje se ne gradi riječima, već prisustvom. Možeš biti najbolji analitičar, poznavalac pravila, perfekcionista, ali ako nemaš taj sudijski hod, pogled koji stišava i temperament koji nosi red, onda si samo figura u crnom.

Autoritet nije bezgriješnost. Svi griješe, ali kad ga imaš vjeruju ti i kad nisi u pravu. U Evropskim kuloarima, njegovo ime odavno nije nepoznanica, ali posebno se izdvaja jedno ime koje je u Irfanu vidjelo ono što mnogi tek otkrivaju.

Roberto Rosetti, legenda talijanskog suđenja, oduševljen je Irfanovim pristupom, držanjem i dosljednošću. Vrhunski stručnjak, koji je dosta zaslužan i koji je svo vrijeme vjerovao u Irfana. Čovjek koji nema milosti ni prema kome ko nije zaslužan i kod kojeg je sve prema zasluzi. U Italiji je cijenjen više nego što se možda zna. Tamo gdje je svaki detalj pod mikroskopom on izaziva respekt.

Irfan je imao cilj. Cilj kojem se svaki dan približavao, ne koracima, nego znanjem, poštenjem, karakterom.Išao je step by step. Krenuo je od dna, najnižih liga, neravnih terena, ali svaka utakmica mu je bila važna. Taj mentalitet ga je odveo u više lige, u evropske utakmice mladih, pa sve do juniorske Lige prvaka.

Zoran Petrović bivši sudija je rekao jednu rečenicu koja se ne zaboravlja: “Ti bi mogao daleko dogurati”. Tada je i sam Irfan shvatio, odnosno postao je svjestan da bi mogao suditi velike evropske utakmice. Uskoro, upravo to i radi.

Europa liga, a potom i Barcelona, Real Madrid. Jedan trenutak mu je zauvijek ostao kao dokaz da pripada na najviši nivo. Bilo je to 2019.godine, kada je delegiran za finale Evropskog prvenstva do 19 godina između Portugala i Španije. Meč pun napetosti, tenzije i talenata. Svega onoga što sudiju može testirati, a Irfan je tada posao odradio precizno i vrhunski. Na toj utakmici su između ostalih nastupili: Vitinha,Ferran Torres,Goncalo Ramos… Na terenu prepunom budućih zvijezda, on je već tada izgledao kao sudija elitnog ranga.

Ipak kao najvažniju utakmicu izdvaja sarajevski derbi. Tu je apsolutni rekorder jer je sudio čak 9 puta. Po priznanju kada je saznao da će suditi prvi derbi na Koševu “treso se ko jasika”. Iza tog drhtaja nije bila slabost, već poštovanje prema dresovima, navijačima, historiji..

Nakon te utakmice je isplivao gore, jer ako derbi odradiš dobro bit ćeš velik, a ako ne, nećeš. U derbiju nema sredine. Na terenu, on ne vidi imena, titule, ni historiju klubova. Peljto na terenu vidi samo boje, boju dresa, boju kartona, boju pravde. Sve ostalo ostavlja van linija. Zato mu vjeruju igrači,treneri i oni koji odlučuju o finalima, jer znaju da u Irfanovom svijetu postoje samo pravila, a prema pravilima svi su isti.

Ali nijedan sudija ne leti sam. Pored njega su oni koji godinama dijele svaki teren, svaku sumnju i svaku odluku-njegovi pomoćnici. Senad, iz čuvene travničke porodice Ibrišimbegović. Njegov otac Mirsad je također bio jugoslovenski sudac. Od oca je naslijedio i ljubav prema “građevini”.

Senad ima svoju firmu koja se bavi arhitekturom, te su poznati kao vrsni arhitekte. Davor Beljo također potječe iz sportske porodice. Njegov brat je čuveni bokser Damir Beljo. Jedno ime je posebno doprinijelo njegovom rastu, a u pitanju je Milorad Mažić.

Jedan od najvećih sudija sa ovih prostora, čovjek poznat po principijelnosti i oštrom oku, bio je uz sarajevskog sudiju kada je to bilo najpotrebnije i kada su ga mnogi spoticali u njegovom putu. Srbijanski sudija pokazao je da je veliki prijatelj i dobar čovjek i kada ga je pozvao na Kipar da sudi utakmice tamošnje lige za prvaka. Pomogao mu je, ali ne iz prijateljstva, nego iz uvjerenja.

Peljto je danas primjer kako jedan sudija treba da izgleda u svakom pogledu. Obrazovan, diplomirani pravnik, magistar sporta. Prošao je sve: turnire bez reflektora, pogreške, testove, teške terene.

I dalje je na zemlji, sudi odlično. Nije sklon mešetarenju. Danas je velika zvijezda, kao fudbalska zvijezda, reklo bi se. Kad se pojavi negdje djeca se slikaju s njim, traže autograme. Ali i kao zvijezda Irfan ostaje isti. Hoće da prenese znanje. Želi pomoći mlađima savjetima, iskustvom, greškama koje je preživio. A tek njegova disciplina i posvećenost…

Po riječima njegovog oca Mesuda, nakon dolaska s nekog putovanja, nakon što izađe iz aviona ide direktno kući po opremu, pa na Koševo na trening. Irfan nije davao 100%, već 200%, a svi oni koji znaju su to i prepoznali.

Ali koliko god da je dao on, neko drugi je dao tiho, bez ijedne riječi hvale, bez reflektora i aplauza. Njegova majka. Nevidljivi stub cijele ove priče. Žena koja je istovremeno prala dresove svom mužu, bivšem sudiji, svom sinu Irfanu, a danas i svom unuku. Nikad nije gledala utakmice. Ne zbog toga što nije željela, nego zato što je znala koliko te utakmice znače i koliko je emocija uloženo u njih. Nije svirala početke, nije pokazivala kartone, ali bila je tu za svako prvo poluvrijeme, za svaki povratak s terena. Presudila je ljubavlju.

Jedan sjajan završni detalj, intiman, snažan i simboličan, sa koji priča dobija puni krug od naslijeđa, kroz put, do vrha, ali uz poštovanje prema korijenu. Dok stoji na centru velikih stadiona, pod svijetlima i pod pritiskom, Irfan i dalje nosi nešto što drugi ne vide sudi očevo pištaljkom, jer jedini uzor mu je bio i ostao otac.

Porodica Peljto nije rasla na slavama, već na odricanjima. Išli su zajedno u ovu priču. Znali su šta znači imati cilj. Znali su da će biti teško, ali su još bolje znali šta znači vrijediti. Zajedno su definisali pobjedu – ne kao trenutak, nego kao put.

Danas, Irfan sudi finale, ali s njim na teren izlaze svi oni koji su ga nosili kad nije bilo lako, i oni koji su prali dresove kad niko nije gledao.

Adnan Mujić