Piše: Miralem Muminović
Ako uz našu postoji jedna reprezentacija u Europi koja mrzi baraž iz sve duše, onda je to ona koja će nam se suprostaviti u četvrtak na Bilinom polju. Ukrajinci su tamo bili šest puta, i bili uspješni samo jednom. Dakle, ako u tom pogledu nisu gori od nas, nisu ni bolji. I njima, također, već klecaju koljena, i oni su s baražom „na vi“.
Svaki navijač reprezentacije BiH zna da, osim u onom periodu oko WC2014, nama nikada nije odgovarala pozicija favorita u nekoj utakmici, a naročito uloga blagog favorita što svakako jesmo bili u srazovima sa Irskom i njihovim sjevernim komšijama. Također, nikada nam nije odgovarala niti pozicija totalnog autsajdera, jer nikada u takvoj situaciji nismo pobijedili. Naročito to nismo bili u stanju protiv moćnih Portugalaca u preostala dva naša baraža.
Ovo je prvi put da se nalazimo u ulozi blagog autsajdera jer Ukrajina jeste, nominalno, bolja. Isto onako kako smo mi, nominalno, bili bolji od Luksemburga, a znamo kako je to završilo. Dva puta. Upravo to je pozicija koja nam savršeno odgovara, nisu previše dobri da ih ne možemo pobijediti, niti su slabiji od nas pa da opet podlegnemo pritisku favorita. Takav odnos smo imali spram Belgijanaca, Norvežana, Danaca na Parkenu pa smo pobjeđivali. Jer, šahovskim rječnikom rečeno, više nam odgovaraju crne figure. Nismo mi u stanju postaviti igru i voditi glavnu riječ u ovakvim utakmicama, ali je sreća da na suprotnoj strani ovaj put nije Portugal ili Francuska, pa se imamo čemu nadati.
Selektor je u prethodim danima često isticao prednost domaćeg terena i navijača, što svakako jeste prednost. Međutim, djeluje da naša najveća prednost, zapravo, leži u našim manama iz prošlih utakmica. Naime, selektor Rebrov mora da je imao velike muke gledajući naše utakmice tražeći sistem(e), kako bi složio svoju taktiku spram istih. Nevolja je u tome što smo zadnji put ličili na ekipu još za vrijeme Peteva, a teško da se Rebrov zarovio tako daleko u historiju. Prema tome, Ukrajinci (a ruku na srce, ni mi) ni izbliza ne znaju šta očekivati od naše selekcije, ko će istrčati na teren niti u kojoj formaciji. Taj faktor iznenađenja kojeg, konačno, i sam Milošević nekako stidljivo provlači, mogao bi biti ključ našega uspjeha, pa neka tako i bude!
