Sarajevo, grad koji je voljen i koji treba da voli.
Da li vam nešto znači Pont de Sarajevo u Barseloni? Ili imena poput Susan Sontag ili Brucea Dickinsona?
Sarajevo je grad koji je pretrpio najdužu opsadu u modernoj historiji. I u najtežim trenucima za građane i grad postojali su ljudi i mjesta širom svijeta koji su pružali podršku, solidarnost i empatiju prema narodu nad kojim je učinjena nepravda. Život je skup izbora, a ti su ljudi izabrali svoju stranu.
Trideset godina nakon opsade, prekrasnu Barselonu krase trg i most nazvani po našem gradu. Do kraja 1995. godine u Sarajevo je dopremljeno više od 2.500 tona pomoći iz Barselone i Katalonije. Čak 340 katalonskih općina svakog je ponedjeljka održavalo minutu šutnje za Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Narod Barselone i Katalonije danas je sigurno ponosan na svoj izbor, koji je sada dio njihove liberalne i širokogrudne historije.
Susan Sontag, ugledna američka spisateljica i intelektualka svjetskog glasa, u najtežim danima opsade odlučila je biti s narodom Sarajeva. Umjesto sigurnosti hotela Holiday Inn ili baza UNPROFOR-a, izabrala je Papagajku, među običnim ljudima, dijeleći s njima svakodnevne strahove i nadu. U podrumu je pokušavala organizirati nastavu za djecu, a u Sarajevskom ratnom teatru režirala je dramu “Čekajući Godoa”, simbolično djelo o iščekivanju i istrajnosti. Svakog jutra odlazila bi u Holiday Inn, krišom uzimala nekoliko kifli i donosila ih glumcima. Susan je također napravila svoj izbor, možda ne racionalan, ali ljudski, moralan, čist i veličanstven. Zato će Susan vječno živjeti u našem gradu, a trg ispred Narodnog pozorišta s ponosom nosi njeno ime.
Svjetska zvijezda Bruce Dickinson, frontmen legendarne grupe Iron Maiden, održao je koncert u opkoljenom Sarajevu, u BKC-u. Riskirao je karijeru i život, želeći pjevati s narodom u patnji. Taj koncert danas je dio historije, o njemu su snimljeni filmovi, a Bruce je napravio svoj izbor.
Danas svjedočimo informaciji da će košarkaški klub iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, u okviru takmičenja nazvanog Euroliga, ugostiti ekipu Hapoela iz Izraela. Dubai će Hapoel ugostiti u našem Sarajevu, i to u dvorani koja nosi ime po čovjeku iz Barselone, Juanu Antoniu Samaranchu. Samaranch je 1994. godine, na Zimskim olimpijskim igrama u norveškom Lillehammeru, pozvao sve prisutne da odaju počast Sarajevu:
“Pozivam sve, ne samo vas na stadionu, već i vas širom svijeta, da ustanete i minutom šutnje odate počast gradu Sarajevu.”
Tada je još jednom skrenuo pažnju miliona ljudi na patnje grada koji je umirao pod zločinačkim granatama. Iste godine posjetio je ratno Sarajevo i obišao nekadašnja olimpijska borilišta. Juan Antonio Samaranch je preminuo, ali u Sarajevu živi kroz naziv olimpijske dvorane. I on je, kao i mnogi prije i poslije njega, napravio svoj izbor.
Svjedoci smo, uglavnom nijemi, nesretnih dešavanja u Palestini i Gazi, gdje se nad palestinskim narodom vrši monstruozan i kontinuiran zločin, genocid koji traje, dok se broj žrtava povećava iz dana u dan. Upravo su Hapoel i Maccabi državni projekti Izraela, zemlje koja otvoreno radi na uništenju i istrebljenju jednog naroda, i to već decenijama, bez namjere da stane. O perspektivi i budućnosti palestinskog naroda bojim se i pomisliti.
Misliti da je život 2025. godine moguć bez politike čista je utopija. Politika određuje kojim ćemo lijekovima liječiti pacijente, koje visokoškolske ustanove će biti akreditirane, ko će biti sudije u pravosudnim institucijama i, na kraju, koje će takmičenje i s kakvim uspjehom igrati sarajevski klubovi. Politika određuje gotovo sve u sportu, a sport je danas neodvojiv od politike. Nažalost, ali tako je. Primjeri su nam pred očima. Svaka druga rasprava na tu temu je naivna i besmislena. Kaže upravo trener Hapoela, sport ujedinjuje. Dok u isto vrijeme, najtrofejniji košarkaški klub u Evropi, CSKA, također iz agresorske države kao i Izrael, nema pravo nastupa u istom takmičenju koje igraju Hapoel i Maccabi.
Sudeći po ljudima u mom užem i širem okruženju, građani Sarajeva ne žele izraelske timove, projekte genocidne države, u svom gradu. Međutim, ukoliko se utakmice odigraju, s vremenske distance, kao što mi danas govorimo o Barseloni, Susan Sontag i drugim velikanima, spominjat će se kako je grad koji zna šta su patnja, stradanje i nepravda, u vrijeme genocida u Palestini i Gazi, ugostio ekipu iz Izraela. Da stvar bude gora, ta ekipa ne igra protiv naše Bosne. Utakmice i događaji će proći, ali izbori ostaju, zauvijek.
Ukoliko želite da nam na silu dovedete Euroligu u Sarajevo, predlažem da klub iz UAE ugosti ekipu Barselone u dvorani Juan Antonio Samaranch. To bi zasigurno bilo mnogo prikladnije i smislenije. A Hapoel i Maccabi mogu igrati kod naših istočnih susjeda, gdje su već ranije odigrali svoje utakmice, istina kao domaćini.
Kada je u pitanju solidarnost Sarajeva, dovoljno je u ovom kontekstu pomenuti događaj koji je ponovo vezan za Barselonu i Jevreje. El Call je stara jevrejska četvrt u srcu Barselone, u kojoj su živjeli Jevreji Sefardi sve do pogroma 1391. godine. U tim ulicama nastala je čuvena jevrejska knjiga Hagada. Ta Hagada preživjela je inkviziciju i progon Sefarda iz Španije, a potom je, preko Italije, dospjela u Sarajevo, gdje je sačuvana do današnjih dana. Sarajevo je Sefardima pružilo utočište, a Hagadu sačuvalo kroz svjetske ratove i agresiju na Bosnu i Hercegovinu.
Izazov je danas, u materijalističkom i kapitalističkom društvu, ostati čovjek i njegovati prave vrijednosti. Nije čovjekova najveća vrijednost uspjeh i karijera, već ljubav, istina, pravda, nježnost, empatija i milost.
Zbog svoje solidarnosti, multietničnosti i kulta komšiluka, Sarajevo je grad koji je voljen. Međutim, mnogo je teže biti grad koji voli. Nadam se da će Sarajlije i Sarajevo pokazati ljubav i empatiju prema unesrećenom narodu Palestine i Gaze te napraviti svoj izbor. U ovom slučaju, postoji samo jedna ispravna i prihvatljiva mogućnost. Izbor da voli.
Kada je Sulejman a.s., bačen u vatru, jedan mrav je nosio kap vode u ustima.
Upitaše ga: „Kuda nosiš tu vodu?“
Mrav reče: „Nosim je da ugasim vatru u koju su bacili Sulejmana.“
Rekoše mu: „Zar misliš da možeš ugasiti toliku vatru tom kapljicom?“
Mrav odgovori: „Znam da ne mogu, ali želim da se zna na čijoj sam strani.“
Dino Kosovac












