Vahid Halilhodžić “skočio” je do obitelji u Pariz, razloga za slavlje apsolutno ima. U drugoj utakmici na klupi Nantesa pobijedio je Toulouse 4:0, Kanarinci napokon osjećaju optimizam i zadovoljstvo, piše “Jutarnji list”.
– Ma nisam zadovoljan, već prezadovoljan. I ne samo zbog rezultata, već i igre, ljudi iz kluba i uz klub kažu da već dugo nisu vidjeli takvu igru, tako dobar Nantes. To je velik kompliment i vjetar u leđa za dalje. Dobro smo radili u reprezentativnoj stanci, podignuli glave, dobro se pripremili za nastavak i odmah je taj rad dao rezultata – rekao je Vaha čiji je Nantes još uvijek vrlo nisko, na 18. mjestu u opasnoj zoni.
– Naravno da je cilj ostanak u ligi. Planovi su bili drugačiji početkom sezone, ipak je Nantes jedan od najuglednijih francuskih klubova, velikan s vrlo brojnim i vjernim navijačima, ambicije uvijek sežu barem do Europe. Ali, kako u ovom trenutku razmišljati o takvim ciljevima, kad je klub na samom dnu? Ne treba bježati od toga da je ostanak glavni cilj, a kasnije ćemo vidjeti hoće li se letvica dizati. Ima tu puno posla, ne samo oko momčadi, ima stvari koje u klubu nisu na najboljoj razini, ja od jutra do mraka ne izlazim iz kampa, neće biti jednostavno.
Kako je uopće došlo do saradnje Nantesa i Halilhodžića?
– Već sam više puta pričao s predsjednikom kluba, zadnji put ljetos. Ali tada sam još bio pod dojmom onoga što mi se dogodilo u Japanu, nisam ni imao volje vratiti se poslu, razmišljao sam o svemu tome što se dogodilo. Prije toga, pak, bio sam zauzet, pa se nikako ranije nismo dogovorili. Iskreno, rekao sam sebi da se više neću dovesti u situaciju da sjedam na klupu klubova koji su u teškoj poziciji, koje treba spašavati, pogotovo ne u ovoj fazi karijere. Imam kvalitetan CV, triput sam s reprezentacijama izborio Mundijal, osvajao naslove, vodio klubove u Ligi prvaka, Europskoj ligi… Međutim, pristao sam samo zato što je to Nantes, klub u kojemu sam ostavio dubok igrački trag, u kojemu sam počeo inozemnu karijeru. Pa su mi rekli ljudi zašto ne bih sad i kao trener napravio posao? Pristao sam, ali da je bio neki drugi klub sigurno bih odbio.
Znači, Nantes bi mogao biti kao zatvoreni krug, zadnji klub u karijeri, nekakva kruna?
– Ne znam, vidjet ćemo, naučio sam već da je teško u nogometu išta planirati. Sad sam tu, u Nantesu, potpuno usredotočen na posao, nije da nemam ponuda, one su stalne, nikad u nogometu ne reci “nikad”, to je staro pravilo.
Onda je Vaha sam nešto kazao.
– Ponosan sam na to što nigdje i nikad nisam ostavio zatvorena vrata, a svi klubovi i reprezentacije koje sam trenirao i dalje pratim i gledam. Recimo, pratim i danas Dinamo, to je isto moj klub, u Zagrebu i Maksimiru stekao sam mnogo prijatelja. Jedino mi je žao što nisam s Dinamom napravio taj iskorak, plasirao se u drugi krug Europske lige, izborio europsko proljeće, što nisam navijačima podario to veselje koje čekaju toliko godina.
Upravo smo htjeli pitati, kako s odmakom od osam godina gleda na tu jesen, doista je nedostajalo jako malo?
– Vjerujte, još uvijek me bole one dvije utakmice s PAOK-om. Odigrali smo pet odličnih utakmica, jedino nas je Villarreal u uzvratu nadigrao. Krenuli smo sjajno, pobijedili Villarreal, uspjeli kasnije pobijediti uvjerljivo Brugge u gostima. Eto, taj PAOK mi je ostao bolna točka. U 180 minuta bili smo bolji, oni su nam samo dvaput prešli centar i zabili dva gola, po jedan u svakoj utakmici. Nismo zaslužili takvo ispadanje, ali nismo niti samo mi krivi. I danas mislim je onu zagrebačku utakmicu trebalo nekako odgoditi, da se na zaleđenom terenu i na tolikoj hladnoći nije smjelo igrati. Baš ne mogu prežaliti taj PAOK.
Opet, da Sammir nije promašio s bijele tačke protiv Bruggea, možda susret s momčadi iz Soluna ne bi ni odlučivao o prolasku skupine.
– Da, i tu smo utakmicu odigrali dobro, međutim, ne žalim toliko za tim penalom koliko za PAOK-om. Jer, penali se promašuju, taj put Sammir, ali ne krivim ga, promašuju samo oni koji su toliko hrabri da pucaju, zar ne? Ne, ne, PAOK je bio naša velika šansa, šteta.
Neki će reći da ovaj Bjeličin Dinamo po disciplini, taktici i europskoj konkurentnosti najviše podsjeća baš na taj Vahin Dinamo?
– Ne možete danas u nogometu ni o čemu niti sanjati ako nemate momčad koja je taktički disciplinirana i organizirana, koja je čvrsta i koja može parirati svih 90 minuta. Dinamo to ima, što smo i vidjeli ove sezone. Žao mi je što nije uspio doći do Lige prvaka, tu je nedostajalo malo uigranosti, možda i neiskustva, ali sad u Europskoj ligi Dinamo pokazuje kvalitetu. Bjelicu nikad nisam upoznao, ne znamo se, no vidim da zna što želi, momčad ga slijedi i Dinamo stvarno izgleda ozbiljno. A kad bih uspoređivao ovu momčad i onu moju, mogu reći da je ova u ofanzivnom dijelu ipak kvalitetnija. Ima Bjelica čitav niz odličnih napadača i igrača koji mogu odlučiti utakmicu, meni je tada samo jedan takav nedostajao, da tu dominaciju u nekim utakmicama pretvorimo u pobjedu.
Imao je Vaha tada u momčadi mladog Ademija, jedinog iz te momčadi koji je još uvijek u Dinamu?
– Ari je već tada bio igrač u kojega se mogu pouzdati, drago mi je došao do razine na kojoj je sad. Istina, znao sam ga tada kritizirati i kuditi, često je imao koju kilu viška, a ja to nisam dopuštao. Ali, činjenica da je i tako mlad kod mene igrao znači da sam prepoznao tu njegovu kvalitetu, talent, danas kad se osvrnem na te mjesece u Dinamu vidim mladiće poput Kovačića, Vrsaljka, Badelja, Ademija… kojima sam dao šansu, računao s njima i neke od njih i uveo u seniorski nogomet. Sve je, kažem, bilo odlično u Dinamu, osim tog proljeća u Europi, neću nikad prežaliti.
Hoće li sad Bjelica napraviti to što nije uspio Halilhodžić?
– Bilo bi veliko iznenađenje da Dinamo ove godine ne uspije, nakon ovako sjajnog starta i dvije pobjede protiv dva snažna kluba. Modri igraju jako dobro, sve to izgleda vrlo optimistično i uvjeren sam da će Bjelica dovesti Dinamo tamo gdje ja nisam uspio. Želim mu sreću, kao i svima u klubu.
(Jutarnji list)