Legendarni fudbalski reprezentativac Bosne i Hercegovine Vedad Ibišević gostovao je u podcastu Dupli pas, koji vodi i uređuje Emir Delić.
Ibišević je u podcastu govorio o svojoj karijeri, reprezentaciji…
Kada je iz Amerike stigao u u-21 reprezentaciju BiH, svi na stadionu u Vedi su vidjeli buduću fudbalsku zvijezdu. BiH je igralsa protiv Slovenije u Orašju, a na utakmici je bio i Michel Platini…
“Znam da su na toj utakmici bili i Michel Platini i mnogi drugi iz svijeta fudbala. Ušao sam u igru i postigao gol, a za Slovence je branio Samir Handanović. Nastala je pomama, jedva sam napustio stadion”, kroz smijeh je rekao Vedad Ibišević.
Ispričao je i svoje iskustvo iz PSG-a, koji je tada vodio Vahid Halilhodžić.
“Vaha mi je rekao: ‘Sine, dobro došao, sve je u redu. Ovo je veliki klub, bit će teško, trenirat ćeš malo s nama.’ Ali zapravo je mislio: ‘Dođi, treniraj malo s nama, ali traži svoj put – nema od toga ništa.’ Bilo je teško ostati. Ali ja Vahu nisam ni slušao. Bukvalno. Toliko sam vjerovao u sebe da sam jedva čekao da trening počne, da govorim igrom. U te dvije sedmice pokazao sam i Vahi i ostalim u PSG-u da mogu igrati tu.”
Govorio je i o Ćiri Blaževiću, nekadašnjem selektoru BiH, koji je prema mnogima stvorio generaciju Zmajeva koji su otišli na veliko takmičenje.
“Izlazio sam na teren s osjećajem da idem u rat. Bio je nevjerovatan. Veliki motivator. Uvijek je znao pogoditi pravu žicu kod nas igrača. Sjećam se, jednom su na treningu zaiskrili Spahić i Muslimović. Atmosfera je bila dobra, ali nakon jednog duela došlo je do tenzije. Spaha ga je udario. Zlatan ga je pitao: ‘Što si me udario?’ Spaha je odgovorio: ‘Šef mi je rekao.'”
Komentarisao je i Safeta Sušića:
Ništa mu ne zamjeram, iako u nekim utakmicama nisam bio u prvom planu. Niko nije sretan kad ne igra. Imali smo korektan odnos. Došao je nakon Ćire i bio potpuno drugačiji. Znam da me cijenio. Nemam mu šta zamjeriti.”
Nakon toga, dolaskom Roberta Prosinečkog završio je reprezentativnu karijeru.
“Nije mi žao. Osjetio sam da je to pravi trenutak. Kad pređeš tridesetu, dolaze mlađi, a kad se igra loše, svi govore da trebaju mlađi. Nisam želio nikome smetati. Imao sam 32 godine i još sam igrao na visokom nivou. Bio sam i dalje dostupan — da me neko pozvao, ne bih odbio reprezentaciju. Ali niko nije zvao. Ni mene, ni Senada Lulića.”
Sa Džekom je godinama činio ubojiti napadački tandem reprezentacije, a komentarisao je i rivalstvo:
“Mi smo obojica napadači i naravno da je postojalo određeno rivalstvo – ko će dati gol. Dva igrača sličnog razmišljanja. Gledano s moje strane, u reprezentaciju sam dolazio s drugačijim namjerama. Imao sam svoju karijeru, a Edin svoju. Svako je gledao da napravi najbolje u svom klubu. Ali kad sam dolazio u reprezentaciju, uvijek sam pokušavao biti dio tima, doprinositi ekipi na bilo koji način. Normalno je bilo prihvatiti da je Edin glavni napadač, onaj koji treba da daje golove. Svi smo mu bili podrška, i ja prvi. Iako sam i sam želio taj status, prihvatio sam ulogu koja je značila trčati i desno i lijevo – sve za ekipu, kako bismo postigli dobar rezultat.”
