Piše: Mladem Bošnjak
Iskreno sam se ponadao da je Velež konačno nadrastao euforiju, da su klub opkolili racionalni ljudi, da Rođeni konačno gledaju u budućnost, a da pri tome prošlost nose kao bogato iskustvo, a ne kao teret prošlosti, kao teški, preteški kompleks, kao omču. Iskreno sam se ponadao da će na stadionu Rođeni izrasti neki novi cvijet bosanskohercegovačkog nogometa, a da će se pritom svi prijatelji Veleža pomiriti s tim da ti cvjetovi ne moraju nužno biti crveni makovi.
Izgleda, prevario sam se. Pusta i isprazna patetika, nesuvislo i neprobavljivo adorativno pretjerivanje, nerealne ocjene i procjene, nevjerojatan komentatorski egzibicionizam, kao i niz pratećih promašaja uvjetovali su hladan tuš na samome startu prvenstva, rashladili su usijane glave koje su umjesto domaćeg sunovrata prognozirali europski let. Pobjeda Rođenih u prijateljskom ogledu protiv Širokog Brijega zazvala je davnu Veležovu rapsodiju – desetak golova razlike protiv Mladosti iz Lištice. Medijske orgije nisu podrazumijevale da se ta strašna kvalitativna razlika očitovala prije tri i pol desetljeća, da je neumitno vrijeme Veleža smjestilo u drugi razred bosanskohercegovačkog nogometa, a da je Široki Brijeg jači, organiziraniji, bolji i smisleniji klub. Tako, barem, stvari trenutno stoje.
Vremena više nema. Eksperimenti su stvar nekih prošlih vremena, stara slava mostarskog Veleža pripada klupskim arhivima i muzejima. Sve je jača patina na pokalu slave, Mladost iz Doboja kod Kaknja dala mu je dodatno zatamnjenje, sve je manje onih koji se rastapaju pred činjenicom da su mostarski momci igrali najljepši nogomet u Jugoslaviji, da su dva puta osvojili Titov kup, da im je barem toliko puta otimano prvenstvo…. S druge strane, sve je više onih koji žele i zahtijevaju stabilni suvremeni Velež koji ne smije improvizirati s ispodprosječnim „pojačanjima“, svakim danom raste broj navijača koji su potpuno svjesni da ne igra kultni dres, da se klupskog imena nitko ne boji, da su druga vremena u kojima su Doboj/Kakanj, Stanišić i Simin han nepremostive prepreke, da su u nekadašnjim provincijskim lugovima formirane momčadi koje će mnogima „zavrnuti vratom“.
Prazna je i šuplja floskula da se Velež, povratkom u Premijer ligu, vratio „tamo gdje mu je mjesto“. Po čemu mu je mjesto u elitnom razredu? Čini se, po kvaliteti ekipe – nije! Pa, po čemu jeste? Po stručnom štabu? Ne bih se zakleo! Po prošlosti? To malo tko uvažava (uvjerili smo se u subotu). Po stogodišnjoj tradiciji? Svaka čast tradiciji, kapa do poda, ali nje se nitko ne boji. Da bi Velež bio „tamo gdje mu je mjesto“ treba imati, u prvome redu, jaku momčad. I struku primjerenu ambicijama koje su nerealno velike. Treba imati i trijezan PR, ne smije se pustiti propagandnu „vodu niz livadu“. Halabuka nikad nikome ništa dobra nije donijela.
Vremena, dakle, više nema. Velež sve snage – intetlektualne, financijske, sportske i privredne – mora, odmah i sad, usmjeriti ka daljnjoj izgradnji stadiona i opstanku u Premijel ligi. Opstanku kao primarnom zadatku. Mora ojačati struku i momčad. U protivnom, ponovno će morati ulagati silne novce i silnu energiju da bi bio „tamo gdje mu je mjesto“.
Bilo bi dobro da mu Mladost D/K nije pokazala gdje mu je mjesto.
