Piše: Satko Bitanga.
IN MEMORIAM – FRANJO VLADIĆ KULJE
Danas je u Mostaru umro Franjo Vladić Kulje, nogometni genijalac, virtouz sa loptom i jedna od najvećih legendi mostarskog Veleža. Bio je dugogodišnji igrač, po meni, najbolje i najtalentiranije ekipe “Rođenih”, čiji smo sastav skoro svi znali napamet: Marić, Ristić, Hadžiabdić. Čolić, Primorac, Pecelj. Topić, Salem Halilhodžić, Bajević, Vladić i Vukoje. Sa Duškom Bajevićem i Emverom Marićem činio je najbolju trojku koja je ikada igrala zajedno u istim timu na prostoru bivše Jugoslavije, poznati BMV – Bajević – Marić- Vladić. Predvođeni velikim trenerom, mostarskim boemom i pravim gospodinom Sulejmanom Sulom Rebcom, Veleź je u to vrijeme igrao sigurni najljepši i najofanzivniji nogomet na prostoru SFRJ, ali ova zlatna generacija mostarskih “Rođenih”, jer su dolazili iz malog grada i nisu imali podršku sudija kao tzv. Velika četvorka (Crvena zvezda, Dinamo, Partizan i Hajduk), nikada nisu bili prvaci tadašnje vrlo jake lige, nego samo dva puta vicešampioni.
Franjo Vladić Kulje bio je uvijek miljenik navijača Veleža, poznat po svojim nenadmašnim dugim pasovima, posebnim driblizima, slobodnim udarcima ljevicom i milimetarski preciznim centaršutevima kojima je u glavu pogađao najboljeg i najelegantnijeg centarfora Veleža svih vremena Duška Bajevića.
Pored Veleža, čiji je crveni dres nosio od 1968. do 1979. igrao je zajedno sa Bajevićen dvije godine u AEK iz Atine, nakon čega se vratio u Mostar i do 1986. i kraja karijere igrao za klub u kome je ponikao, njegov Velež.
Za jugoslavensku A reprezentaciju odigrao je 24 utakmice i postigao tri gola. Prvi debi nastup za Jugoslavije imao je 1972. na čuvenom stadionu Wembleyju u Londonu protiv Engleske . Utakmica je završena rezultatom 1:1, a Kulje je postigao jedini gol, svoj prvijenac u dresu reprezentacije i to možda prvi i zadnji put u karijeri udarcem glavom. Tu utakmicu sam gledao u direktnom TV prenosu, a svjedoci tvrde da je Kulje, dok se radovao, trčao i proslavljao gol, Bajeviću i Mariću od sreće ponavljao: “Da mi je samo znati, gleda li ovo Stampy?”(Jedan od najboljih igrača malog nogometa u to vrijeme Mostaru.)
Zbog Kulje i njegove najbolje zlatne generacije postao sam od malih noga vatreni navijač Veleža. Vrlo često sam iz Čapljine išao na utakmice pod Bijelim brijegom i divio se njihovim nogometnim majstorijama. Pamtim još uvijek mnoge briljantne poteze i golove Veležove desetke Franje Vladića. Posebno mi je u sjećanju njegov pobjedonosni pogodak ljevicom i to udarcen vanjskom kopačkom sa preko 25 metara u produžetcima utakmice za konačni rezultat 4:1 za Velež protiv engleskog Derby Countya na krcatom stadionu pod Bijelim brijegom.
Prije nekoliko godina imao sam priliku da Kulju upoznam na jednom druženju uz riblje specijalite u kućnoj konobi kod Ramiza Seka Zavitana u Višićima. Tada je bio zdrav i u kondiciji. Baš smo se ispričali o svemu i svačemu. A neizbježne teme su bile prije svega Velež, njegovi suigrači i treneri, značajne utakmice, ali i štiglići u koje je kao pravi Mostarac bio zaljubljen do kraja života.
Počivaj u miru Božijem mostarska nogometna i ljudska legendo. Pokoj Ti duši. Tvojoj porodici, suigračima, trenerima, prijateljima, komšijama i svim pravim Veležovcima upućujem moje iskreno saučešće.
Mostar u srcu, Velež do groba!