Mijenjao bi ulice. Nazive ulica bi mijenjao. Istima bi davao druga imena… Bori se, u šestoj je deceniji života, jedva živ ostao, a sanja i svoj oproštaj na čuvenom Veležovom “februarskom” turniru… Sve što je prošlo. I što je nemoguće. Ili nije…
U Mostaru se svake godine dijele svakojake nagrade, niko ga se ne sjeti, a on pati za Mostarom. I za Veležom. Nikoga ne mrzi, a voli Mostar i Velež jednako kao kćer Ninu, sina Leona, suprugu Patriciu Aleksandru…
Žal za reprezentacijom
“Prošlo je 32 godine od kada sam kup Švedske osvojio sa Norcepingom… Gledam juče kako me zove komentator “LILE BOSNISKE KILE…”, u prevodu “MALI BOSANSKI DJEČAK”…
Suze su mi potekle. Ja se nisam ni tada odricao Bosne i Hercegovine. I tada sam govorio da mi je Bosna i Hercegovina otadžbina. Najžalije mi je što me nikad nije Bosna i Hercegovina pozvala da igram za reprezentaciju”- sa sjetom, ali i ponosom što i nakon svih ovih godina u njegovom srcu ima ljubavi za domovinom, priča Nikola Jokišić.
Joka. Tako ga svi znaju i pamte Mostarci i veležovci.
Brzonogi nekadašnji napadač Veleža. S porodicom živi u Portugalu. I “pati” za Mostarom. Kakvog ga pamti…
“Razmišljam često i kažem, moje je i selo Ružici u Zapadnoj Hercegovini, gdje sam detinjstvo do desete godine proveo i crkva na brdu iznad škole, a Mostar posebno, ali i Sarajevo i Banja Luka… I dolina Neretve i izvor Bune, ali i Bjelašnica i Velež planina. Mnogo mi nedostaje popiti kahvu, kavu, kafu u Mostaru i ćevape kod Haseta u Sarajevu gradu… Prošetati korzom u Banja Luci i ući u džamiju u Mostaru na Luci. U crkvi Pravoslavnoj u Bjelusinama zapaliti svijeću, pomoliti se za duše onih koji se više po ovom dunjaluku ne kreću. Koji se preseliše u svijet bolji. Mislim da voljeti i cjeniti svoju rodnu grudu je prirodno, a suprotno od toga je žalosno… U dobrom momentu treba uživati, jer će proći, a u lošem izdržati, jer će, također proći…”
Piše Nikola i šalje fotke s fudbalskim veličinama, a divi se svojim Mostarcima.
Veležovcima. Rođenima. Evo me s Mourinhom, Rui Costom i Verisimom, trenerom B ekipe Benfice su interesantne slike. A onda opet o svojima. O “februarskom” turniru.
“Tu sam dva puta bio proglašen za najboljeg mladog igrača i dva puta osvojio. Sa Semirom Tucom dva puta igrao. To je bila čast i zadovoljstvo. Mili “Toza” Hadžiabdić mi je uz “Svemira”, kako smo mi djeca Tucu zvali, bio najveća podrška, ali i kritičar. Kako to samo Toza, zna iskreno, pa neka boli ako treba. Pazio je malu raju…
I Nikola je pazio druge. Sadašnjeg selektora BiH.
“Kada je Barbarez igrao za reprezentaciju imao sam osjećaj da sam i ja bio prisutan i igrao. On je stasavao uz mene i samnom u Veležu pod našim Bijelim Brijegom.
Ulica Salema i Zeke
Dok je Nikola pisao poruke, Ibro Rahimić je s Rođenima osvojio Kup na turniru u Medulinu.
“Kako bi volio da se opet igra “februarski” turnir. Samo da to doživim i da se oprostim!”…
Iako u Portugalu sreće svakojake zvijezde nedostaju mu njegovi…
“Volio BiH da opet vidim Salema Halilhodžića, Zeku Selimotića, Miša Jurćića, Kulju, Muhameda Mujića… Drago mi vidjeti Čorbu, Maru, Vahu i mnoge druge moje Mostarce. Oni su bili i ostali moje prave zvijezde i moji uzori. Kćer Nina i sin Leon su moja snaga. Iako mi je srce bilo prestalo da kuca Bog me je vratio i dao mi nevjerovatnu snagu. Sada 20 kilometara dnevno prepjesačim i ne umorim se.
Na kraju njegov vapaj, molba, želja…
” Ne mogu zaboraviti Franju Vladića. Veliki kako god. Za mene je Salem Halilhodžić bio oličenje poštenja, kulture, znanja, fudbalskog i životnog… Salem zaslužuje ulicu u Mostaru da se po njemu zove. I on i Zeko Selimotić, jer su stvorili tolke igrače i ljude! Kako bi to bilo lijepo.
Ulica Salema i Zeke…
