Piše: Mirza Kusturica
Iskreno mi je žao što se Vico Zeljković nije pojavio na balkonu „vječne vatre“ u onoj čarobnoj noći, ili jutru, nakon našeg plasmana na Svjetsko prvenstvo.
Jesam li očekivao da se pojavi? Iskreno i ne baš, ali bio bih sretan da jeste, pa čak bez bilo kakvog govora, bez mahanja ili pozdrava navijačima, ali da bude tu sa igračima i selektorom, itekako je zaslužio!
Ipak, proslavio je predsjednik saveza plasman na svjetsko prvenstvo tamo gdje treba, na Bilnom Polju prvo u zagrljaju sa selektorom Barbarezom a u loži ni manje ni više nego u društvu prvog čovjeka UEFA-e, Aleksandra Čeferina. I možda je upravo takva proslava, ona kakva i najviše ide uz njega i kakvu je trebao dočekati.
Znam i svjestan sam, a svjestan je i predsjednik saveza da bi opet bilo masu onih koji bi ga ispred „vječne vatre“ dočekali zvižducima ili pogrdnim skandiranjima, jer je to valjda iz nekog razloga eto popularno, a mnoge od njih da pitaš zašto, vjerovatno ni sami ne bi znali pravi odgovor.
Ali bitno je voditi se nekom ustaljenom logikom mase. No, o tome uopće ne želim previše trošiti riječi, jer za Vicu Zeljkovića najbolje govore njegova djela i učinjeni rezultati, tako da, svemu ostalom je potpuno bespredmetno pridavati mnogo značaja.
Kako je vrijeme najbolji svjedok, tako neka ostane zapisano da ćemo jednog dana kada je u pitanju savez i reprezentacija vrijeme brojati na ono „prije i poslije Vice“ i da ćemo ga se o reformama i svemu što je učinio za bh. fudbal sjećati po najboljem. A sve ono loše što su mnogi kazali, skandirali ili slično, brzo će se zaboraviti kao da nije niti postojalo…
Bespotrebno dočekan „na nož“ ali ostao dosljedan principima
Rad Vice Zeljkovića aktivno pratim od momenta njegovog dolaska na čelo saveza i ono što me kao nekoga ko već godinama prati reprezentaciju fasciniralo prije svega – jeste nevjerovatno autoritativan, menadžerski, nadasve mudar i izuzetno diplomatski način rukovođenja na kojem bi mu pozavidjele i mnogo veće face.
Bez previše komplikacija, bez pompeznih i senzacionalističkih izjava koje bi se dopale javnosti, nego tačno, decidno i odmjereno. Nije se bavio time da se dopadne javnosti, nego isključivo suštinomm.
U najmanju ruku kao da iza sebe ima barem 20 godina političke zrelosti ili rukovođenja na najvišim menadžerskim pozicijama, ili kao da je angažovao najbolje svjetske PR timove – a nije, on je baš takav. Odmjeren i umjeren prije svega. I ono što mnogi zaboravljaju, na čelo saveza došao je sa svega 33 godine! Takvu zrelost, ponašanje, mudrost i organizaciju u tim godinama ne sjećam se da sam bilo kada i bilo gdje vidio kod nekoga na bilo kojoj sličnoj poziciji u tim godinama.
Da će imati vraški težak zadatak izboriti se sa „udarcima ispod pojasa“ moglo se naslutiti već na startu njegovog prvog mandata. Birao se novi selektor a Zeljkoviću je u startu kao gotova stvar za novog selektora „serviran“ Sergej Barbarez kojeg je nacija prizivala deceniju i više. Iako su mnogi prije njega imali godine da izaberu Sergeja za selektora, nisu to učinili pa je Vico tada valjda po mišljenju drugih trebao prihvatiti gotov izbor.
Odbije li Sergeja koji eto baš tada želi i hoće, postat će preko noći najveći neprijatelj reprezentacije zajedno sa Zvjezdanom Misimovićem u kojeg su se navijači godinama kleli. Prihvati li, bit će odgovoran za rizik u slučaju eventualnog neuspjeha jer je eto izabrao kandidata bez iskustva.
No, Zeljković nije pristao na ranije već serviranu igru i ma koliko će ga to koštati popularnosti kod velikog dijela bh. navijača u mjesecima koji dolaze, odlučio je ostati dosljedan i birati zajedno sa Izvršnim odborom hladne glave. Izbor je pao na Ivayla Peteva. Izbor dočekan „na nož“, protesti navijača pred savezom, razočarani Barbarez, Misimović označen kao izdajnik svega bosanskog a Vico je preko noći postao „neprijatelj broj 1“ ili još gore kao tamo neki iz Banja Luke koji je došao u Sarajevo da razvali reprezentaciju.
Nepobitna činjenica jeste i da se baš u vrijeme Zeljkovićevog preuzimanja saveza događala bolna i pomalo neizbježna smjena generacije. Kostur ekipe koja je igrala na Svjetskom prvenstvu u Brazilu polako se bližio zenitu svoje karijere, mnogi su se oprostili od dresa reprezentacije, a neki novi momci tek su stasavali. Nimalo zahvalna situacija a navijači kao navijači tražili su samo rezultat. Slijedili su bolni porazi od Luksemburga i Islanda, ali se igrao i baraž za Euro sa Ukrajinom.
Petev i Hadžibegić nisu uspjeli i objektivno su rezultatski podbacili. Kodro je hrabro pristao voditi reprezentaciju iako mu je iz dobro pouzdanih izvora sugerisano da tim preuzima u momentu kada se od njega očekuje instant rezultat, a da je on svakako potencijalno projektovan kao ime koje bi u budućnosti dobilo dugoročno odriješene ruke, između ostalog i kako bi prema njemu bila ispravljena i nepravda od deceniju ranije.
Kodro je ipak pristao odmah, nije želio čekati neko mirnije vrijeme, ali rezultat koji se tada tražio, nije isporučio. Stoga , poraz na Islandu kod članova Izvršnog odbora nije dobio prolaznu ocjenu, njegov izvještaj je oboren – a to je po ugovoru značilo rastanak. Glavni krivac je bio opet – pogađate Vico Zeljković.
Za Halilhdžića bio spreman na sve – ali se Vaha predomislio u posljednji čas
Kao potpisnik ovih redova, svjedok sam da je poslije Kodrinog odlaska Zeljković bio spreman učiniti sve da na klupu dovede Vahida Halilhodžića. I da, istina je kako je Vaha putem posrednika jasno i nedvosmisleno rekao kako je spreman razgovarati ni o čemu drugome, nego o preuzimanju pozicije selektora reprezentacije.
Vico Zeljković bio je spreman „odriješiti kesu“ a Vaha je trebao dobiti papir na kojem će sam napisati kakav ugovor želi i pod kojim uslovima. Sastanak je dogovoren u Dubrovniku, skoro da je to bila pa završena stvar.
No, u posljednjem momentu, Halilhodžić se iz samo njemu poznatih razloga predomislio i odlučio otkazati sastanak. Iako će u narednim danima u medijima govoriti kako nikada sa bilo kime nije razgovarao niti je bilo kakav sastanak dogovoren pa će poslije ipak neformalno kazati da je eto bio spreman pomoći, ali ne kao selektor…
Istina je međutim samo jedna. Vaha je na sastanak pristao a Vico odlučio da mu ponudi sve što želi. I to radi neke ovozemaljske pravde treba ostati zapisano.
Zbog čega ili zbog koga je Halilhodžić „povukao ručnu“ ili se eventualno nije smio upustiti u neizvjesnu avanturu „vađenja vrućih kestenja“ koja bi potencijalo naštetila njegovom uglednom trenerskom pedigreu, nikada nećemo saznati.
No, iako će i tada trpiti žestoke kritike velikog broja navijača, Zeljković je odlučio biti do kraja dostojanstven i u gospodskim manirima ničim nije optužio niti demantovao Halilhodžića, niti je želio govoriti javno o već dogovorenom sastanku, bez obzira što je Vaha tvrdio da nikakvog dogovora nije bilo, predsjednik saveza je veličinu pokazao time da nije uzvraćao. Očito je Zeljković i tu mudro shvatio da mu bespotrebno otvaranje fronta kontra Halilhodžića neće donijeti ništa korisno.
U međuvremenu je izbor pao na Savu Miloševića koji je isto tako dočekan u veoma ružnoj i turobnoj atmosferi. Savo je došao na već prilično uzdrmanu ekipu skoro bez ikakvih šansi za plasman kroz kvalifikacije i imao je težak zadatak da u takvim okolnostima pokuša spasiti stvar i odvesti BiH na Euro u Njemačku.
Slijedili su teški porazi od Portugala i Luksemburga, a za kraj teških kvalifikacija Slovačka je slavila u Zenici. Miloševiću nije bilo ni malo lako i na sebe je preuzeo odgovornost kao da je lično odgovoran za sve prijašnje rezultate u okviru istog ciklusa, ali nije kukao nego je spremao ekipu za baraž. A onda utakmica sa Ukrajinom u kojoj nas je svega pet minuta dijelilo od plasman u finale baraža. Iako smo do 85. minute protiv favoriziovanih Ukrajinaca apsolutno kontrolisali utakmicu i bili daleko bolji tim na terenu što je pokazalo obrise neke nove BiH, nesreća u vidu povreda ključnih igrača u zadnjoj liniji rezultirala je tako što smo primili dva gola i oprostli se od cilja zvanog Euro 2024.
Još jedan neuspjeh povećao je nezadovoljstvo navijača koji su tražili promjene na čelu N/FS BiH i odlazak Zeljkovića.
Barbarez i Spahić – kao izbor u najtežem periodu – na način kakav smo samo mogli sanjati ranije
Poslije još jednog neuspješnog ciklusa, Zeljković je od strane velikog broja navijača bio označen kao glavni krivac za sve loše. Znao je da reprezentaciji slijedi težak raspored u Ligi nacija kontra Njemačke, Nizozemske i Mađarske. Trebalo je tražiti novu snagu i novu energiju.
A onda kao grom iz vedra neba izbor je pao na Sergeja Barbareza kao novog selektora i Emira Spahića kao direktora reprezentacije.
Za mnoge radosna i lijepa vijest ali i svojevrsno iznenađenje, obzirom da smo ne tako davno prije toga na čitali „tvitove“ Sergeja Barbareza usmjerene ka prvom čovjeku saveza, koji isto tako nije ostajao dužan govoreći javno kako „Barbarez nikada neće biti selektor“.
Ipak, da očito nije osvetoljubiv niti zlopamtilo – što je priznat ćete, rijetkost za bilo kojeg našeg funkcionera i da je interes reprezenteacije stavio iznad svega, Zeljković je upravo pokazao kasnije Sergejevim imenovanjem na mjesto selektora. Ispunio je tako Zeljković dugogodišnju želju bh. navijača.
I to nije sve, za razliku od svih prethodnih selektora, Barbarez je dobio odriješene ruke da stručni štab formira onako kako želi, potpuno slobodno bez bilo kakvog „nacionalnog ključa“ koji je u prethodnim godinama bio skoro pa pravilo.
Čak šta više, Zeljković će jasno i nedvosmisleno kazati kako Barbarez i ekipa imaju apsolutno vrijeme za stvaranje nove reprezentacije te da je krajnji cilj tek plasman na Euro 2028. Nikada ranije, niti jedan selektor nije dobio tako odriješene ruke i komotnu situaciju! A Zeljković je to omogućio upravo Barbarezu. I na tome mu treba čestitati!
Iako će na početku svog mandata proći istinski „brodolom“ u Ligi nacija, Sergej je jasno postavio kurs: graditi jedan potpuno novi tim. Nije nedostajalo niti kritika (nije izuzetak niti potpisnik ovih redova), pozivanja na ostavku, sve češće i sve glasnije dio javnosti tražio je ostavku selektora, pozivao se čak i Zeljković da reaguje, ali ništa od toga se nije desilo. Prvi čovjek saveza ostao je u potpunosti dosljedan svojim obećanjima, a Sergej Barbarez vratio je to na najljepši mogući način – plasmanom na Svjetsko prvenstvo i to sa ekipom koja se praktično tek formira i koja će ako sve bude kako treba, činiti okosnicu reprezentacije barem narednih 10 godina. Odrađen je vrhunski posao!
Ispunit će još dva cilja i otići kao upisan u historiju kao – najuspješniji ikad!
Apsolutno nemam potrebu niti razlog da budem Zeljkovićev advokat, za njega najbolje govore djela i rezultati – uostalom kako je i sam rekao da će biti prilikom preuzimanja pozicije prvog čovjeka saveza. Ali da Zeljković zaslužuje da se napiše sve što je kao prvi čovjek saveza uradio, jednostavno je neka moja moralna obaveza.
Za pet godina koliko je na čelu NS BiH, Vico Zeljković itekako je unaprijedio domaći fudbal i to je činjenica koju mu niko ne može osporiti!
Nedugo po obećanju, u Premijer ligu uvedena je VAR tehnologija. Slijedilo je i dugo očekivano skraćenje lige.
Hibridni tereni i reflektori na svim stadionima u Premijer ligi BiH donedavno su djelovali kao pusto obećanje, a u Zeljkovićevom mandatu postali su realnost. Osim toga, 18 stadiona u BiH dobilo je ili će dobiti moderni hibridni travnjak.
Infrastuktura na brojnim stadiona širom BiH je uz pomoć saveza itekako unaprijeđena.
Posljednjh godina postalo je pravilo da naši klubovi igraju grupnu fazu evropskog takmičenja, što je ranije djelovalo kao misaona imenica. I ne samo da igraju grupne faze, nego čak postaju i redovni sudionici proljeća u Evropi a koeficijent Bosne i Hercegovine u Evropi konstantno je u porastu.
Sve utakmice domaćeg prvenstva u fudbalu prenose se u direktnim TV prenosima, a ugovori od TV prava i marketinga na nivou su na kakvom nikada ranije nisu bili.
Uveden je red i u omladinskim selekcijama. Redovni kampovi, skautiranja i provjere više nisu plod nekog entuzijazma nego ustaljen način rada.
I ženski fudbal uskoro će dobiti svoj moderni centar i vlastiti stadion u Sarajevu.
Ima li problema? Ima svakako i njih ne treba kriti. Jasno je da se brojni bh. klubovi i dalje žale na suđenje i nepravedan tretman. Ali da ne sjedi skrštenih ruku ni po tom pitanju, Zeljković je pokazao nedavno kada je imenovao Slovenca Darka Čeferina za voditelja sudijske organizacije BiH.
Pred Čeferinom tek predstoji pravi posao. Ostao je to čini se još jedini problem za kojeg svi krive opet Zeljkovića, a riješi li se u predstojećem periodu, onda mu više niko neće moći prigovoriti za bilo šta!
Prema svemu što radi i rezultatima koje ostvaruje, volio bih da Zeljković još dugo godina ostane na čelu saveza. Zbog autoriteta, načina rukovođenja i rezultata koje ostvaruje.
Ipak, uvjeren sam i siguran da sve ono što je napravio je prepoznato od strane viših instanci kao što je UEFA i zato je njegova naredna stanica ozbiljna funkcija u evropskoj kući fudbala. Dakako, Vico Zeljković je to zaslužio svojim radom.
Ipak ne vjerujem da će sa pozicije saveza otići prije nego ispuni još nekoliko želja o kojima bh. navijači maštaju proteklih 30 godina. Prva je izgradnja nacionalnog stadiona, za šta su ozbiljne aktivnosti već pokrenute i kako stvari stoje u narednih par godina, Bosna i Hercegovina će konačno dočekati stadion koji zaslužuje. Izrada glavnog projekta trebala bi bit završena do početka Svjetskog prvenstva kako je kazao Zeljković na press konferenciji dan nakon plasmana na Mundijal.
Zahvaljujući njegovom snažnom lobiranju i odnosima u UEFA-I i FIFA-i, BiH će sigurno dobiti ozbiljna finansijska sredstva za gradnju nacionalnog stadiona, a onda će na potezu biti domaće institucije.
Vico Zeljković će siguran sam, imati cilj da kraj drugog mandata na čelu saveza dočeka kao predsjednik koji će otvoriti nacionalni stadion – koji će biti pečat na sve dobro što je kao predsjednik uradio za naš fudbal prethodnih godina.
Osim stadiona, naredni cilj je definitivno i plasman na naše prvo, historijsko Evropsko prvenstvo koje se igra 2028. godine u Velikoj Britaniji. Iako je već sada itekako napravio velike stvari, eventualnim ostvarenjem dvije navedene stvari, ime Vice Zeljkovića pamtit će generacije koje dolaze.
Zeljković je od saveza napravio sistem – po kojem može funkcionisati država!
Prije nekoliko godina niti u ludilu nisam mogao pomisliti da ću napisati nešto slično ovome što slijedi, ali to je sada zaista realnost.
Nažalost, nekada sport ne može bez politike. Svjesni smo i znamo u kakvoj zemlji žvimo i kakvom političkom sistemu sa svakodnevnim previranjima, blokadama, nesporazumima i sve se to najčešće fakturiše etničkim podjelama i međusobnim razlikama.
A onda sa druge strane imate Nogometni/Fudbalski savez Bosne i Hercegovine kao instituciju koja je krovna u odnosu na FS FBiH i FS RS i koja kako u Izvršnom odboru ali i svim drugim organima jednako zastupa sve tri etničke komponente u ovoj državi. I zamislite, ista djeluje besprijekorno pa slobodno možemo reći da je „de facto“ i „de jure“ najuspješnija institucija na nivou države BiH!
Skoro sve odluke donose se jednoglasno, ne čitamo o blokadama, nema preglasavanja, isključivo čitamo samo o sjajnoj međusobnoj saradnji i za razliku od čestih kritika koje dolaze iz Evropske Unije za naše političare, na račun N/FS BiH redovno stižu pohvale iz Nyona, a predsjednik UEFA-e čest je i redovan gost u našoj zemlji.
Zamislite samo na kojem nivou je ta saradnja, kada predsjednik Zeljković nedavno izjavi kako „zajednička druga liga prevazilazi političke interese“. Izjava koja je nezasluženo prošla ispod radara koja ima ogromnu težinu i zapravo pokazuje način rada u krovnoj kući našeg fudbala.
Ostvari li Zeljković čak i taj naum, da 30 godina nakon Dejtona dobijemo i zajedničku drugu ligu što je recimo nezamislivo i pomenuti u košarci a kamoli za provesti, onda će to biti samo za nakloniti se i čestitati!
Možda ludo za reći ili pak napisati, ali ako neko nekada bude tražio način kako uspostaviti prije svega normalno funkcionisanje na nivou države BiH od kojeg će jednako svi profitirati, a najviše sama država Bosna i Hercegovina, onda bi Nogometni/Fudbalski savez BiH trebao biti institucija na koju bi se trebali ugledati ili jednostavnije rečeno, prepisati model po kojem uspješno djeluje.
I ne, nije ovo floskula, dovoljno je pogledati kako funkcionišu ostale institucije ili čak bliže, ostali sportski savezi za nvou države i bit će vam jasno na kojem je nivou i koliko ispred N/FS BiH u odnosu na sve druge.
Za Vicu Zeljkovića mogli ste napisati ili kazati baš sve što želite, imati ovakav ili onakav stav, biti uz njega ili njegov oponent ali jasno je kako mu jedno niko neće moći osporiti – rezultate! I upravo to je bila njegova glavna vodilja svih prethodnih godina u savezu, jer kako će kazati na jednoj od svojih press konferencija: „Ocjenjujte moj rad prema ostvarenim rezultatima“.
