Osamdesetih su godina na jugoslovenskoj sceni igrala tri Smajića. Admir, Armin i Haris. Admir, čuveni veznjak Partizana, a sadašnji trener Slobode bio je najpoznatiji od svih Smajića. Haris je nekadašnji prvotimac Sarajeva, Prištine i još nekih klubova. Treći, Armin Smajić najviše je obećavao. Prošao je školu Sarajeva kod Mirse Fazlagića i Boška Antića, ali je u seniorskoj konkurenciji igrao za Željezničar. Armin je bio pravi izdanak sarajevske “mahalske” škole.
Na Grbavicu je došao, u možda, najjaču Željinu ekipu kod Ivice Osima. Igrao je u konkurenciji Harisa Škore, Meše Baždarevića, Mirsada Baljića i drugih plavih asova. Nažalost, kada je najviše trebao dati, nakon “JNA” vratio se kratko na Grbavicu, a onda za “kamion para” otišao u Kikindu. I tamo u kratko vrijeme ostavio zapažen trag. Nenad Đerić, živa novinarska enciklopedija, sjeća se mnogih zgoda i anegdota iz osamdesetih i ranih devedesetih kada je Smajić igrao za Kikindu.
Smajić je na kraćem odmoru u Sarajevu govorio o svojoj karijeri, o danima u Kikindi, na Grbavici, o Čobi Janjušu, Mirsadu Dediću, ali o još jednom Smajiću, o svom sinu nasljedniku, velikom nogometnom potencijalu.
Pogledajte kompletan intervju Armina Smajića.
