Kad su htjeli uvrijediti Vlatka Markovića, sina bugojanskog birtaša i mlinara s Vrbasa, podvukli bi da je on doduše otišao iz Bosne, ali da Bosna nikad nije otišla iz njega. Dakako da ta sintagma izrazito vrijedi za još jednog „Zmaja od Bosne“, Miroslava Ćiru Blaževića, trenera svih trenera pa i izbornika svih izbornika budući da je vodio čak pet državnih selekcija – Švicarsku, Hrvatsku, Iran, Bosnu i Hercegovinu te Kinu „do 23“, a nije nemoguće da će voditi i Kosovo… Kladimo se kako ga takva paralela s domovinom čini ponosnim.
Junak travničke kronike rođen je 9. veljače 1935. u Docu na Lašvi. Otac Mato, povremeno zaljubljen u čašicu, matičaru je prijavio idući datum stoga se ušparao jedan dan. Sin je pak 1961. u svojstvu zanimljiva igrača prilikom prelaska iz Rijeke u Sion praktično i pragmatično revidirao i godinu – ljepše je zvučalo da ima dvije manje! Za nebrojenih dana, napose noći, dok je šefovao Vatrenima taj osebujni čovjek rado je novinarskoj sviti prepričavao događaje iz burna života. Upravo tako – prepričavao. Po nekoliko puta. Ne da bi se utvrdilo gradivo, nego da bi iznova opisivao stvari, bića i pojave, ostajući vjeran sjećanjima i uspomenama. Naprimjer kako je dobio nadimak po trbuhozborcu s priredbe na dočeku nove 1940. u travničkom Hrvatskom domu, kako je u onom ratu izgubio braću Joška i Antu, kako je majka Kata, učiteljica iz Slavonskog Broda, uistinu držala sva četiri ćoška njihove sirotinjske, ali uredne i poštene kuće, s pretpostavljivom ćenifom tamo
kraj tarabe.
Naravno da nije preskakao siječanj 1952. i pobjedu u skijaškom „langlaufu“ kao prvenstvu Juge za juniore na Vlašiću, šest kilometara koje je svladao s gotovo četiri minute fore i zato što se morao zagrijati ogrnut samo košuljom od izlizana flanela; u tom kontekstu važno je bilo spomenuti poklon narodnog heroja Đure Pucara-Starog: dragocjenu porciju naranči i još nužniji kaput od pravog štofa. Iz te ere osobito je pamtio najboljeg prijatelja Zahida Golomana zvanog Marin, čija ga je smrt ‘86. užasno potresla i ne čudi što je na dženazi za neprežaljenim „Linom Venturom“ bio najžalosniji.
Premda je pod švicarskim Alpama, u Veveyju, upoznao slavnog susjeda Charliea Chaplina, makar majstorskim plesom podsjeća na Freda Astairea i napamet zna sve pjesme Jacquesa Brela („Razmišljam na francuskom, izražavam se na hrvatskom“), u umjetničkim krugovima ipak mu je najdraži Halid Bešlić. Svjedočimo i da se prilično često druži s Lepom Brenom, valjda to prije što se gospođa zove Fahreta Jahić. Uostalom, na treninzima svih svojih učenika uvijek bi dobar pokušaj uzvisio pokličem „Aferim!“, a promašaj prežalio natuknicom „Halali, Huso, materi…“
Nogometne reminiscencije MB uglavnom svodi na Dinamovu šampionsku ‘82. i svjetsku broncu Hrvatske u Francuskoj ‘98. Vrlo žali za medaljom s EP-a ‘96 u Engleskoj, za neodlaskom na europski summit u Belgiju i Nizozemsku ‘00. Tumači da su na Iranov neuspjeh u kvalifikacijama za SP ‘02 u Japanu i Južnoj Koreji utjecale čudne okolnosti uoči presudne utakmice u Bahreinu. Trijumfirao je s Grasshoppersom, spašavao ligaški status Prištini, Osijeku, Muri i Zagrebu, iranskom Mas Kermanu, ne i švicarskom Xamaxu te, u ponovljenom pokušaju, Zagrebu. U dramatičnim uvjetima sve je propalo u Zadru. Stabilizirao je Nantes i PAOK i Varteks i Shanghai Shenhuu. Iz Hajduka morao nakon 0:8 s osrednjim Mađarima iz Debrecena, kukajući „Nisam bitan ja, no što će mi, sine, reći unuci, strahota i sramota!“ U elitni razred uveo tuzlansku Slobodu u kojoj ga svejedno nije zadržao onaj kamionski biznismen iz Amerike.
Kad sve zbroji i oduzme nerijetko se po formuli „Zbogom Bosno, odoh ja u Sarajevo“ posveti historiji sa Zmajevima, izlučnom ciklusu za Mondial u Južnoafričkoj Republici ‘10. Tada je s obožavanim pulenima Edinom Džekom, Vedadom Ibiševićem i klapom furiozno završio tik do strašnih Španjolaca, ostavljajući za leđima Turke, Belgijance, Estonce i Armence, potom u baražu stradao od jakih Portugalaca sa po 0:1 i na Luzu (85.000 gledatelja, strijelac Bruno Alves), i na Bilinom polju (15.000, krvnik Raul Meireles).
Ništa od premijerne međunarodne završnice iako nije igrao ozlijeđeni Cristiano Ronaldo. Je li u Lisabonu selektor ranije trebao zamijeniti indisponiranog Zvjezdana Misimovića poletnim Zlatanom Muslimovićem, nije li predugo čekao da Samira Muratovića odmijeni Miralemom Pjanićem, zar je stvarno sklon blokadi na klupi…? U oba susreta mrežu suparnika čuvao je aktualni dinamovac Eduardo dos Reis Carvalho, pričuvni član i svježeg prvaka Europe što nanovo potvrđuje klasu dotične momčadi, međutim…
Ćirina tuga zbog Portugala bit će vječna. Nimalo blaža – naprotiv – što je ta reprezentacija i u sljedećem doigravanju, za Euro ‘12 u Poljskoj i Ukrajini, isprašila odabranike Safeta Sušića 6:2 poslije 0:0 u BH-dvoboju. Ispostavlja se da za sastav s krajnjeg kontinentalnog meridijana ne vrijedi niz „Trica, pet'ca, Zen'ca!“ Zasad. U međuvremenu popularni Tata krstari Zagrebom na Vespi, dokazano netalentiran za to vozilo poradi čega katkad s kolnika skrene na trotoar, nije mu strano ni prozujati dok je crveno na semaforu; mani, bolan, bremzu, zar mi treba salto mortale?
Povijest piše da je dvaput bio u neposrednoj životnoj opasnosti: kao mladi kovinotokar u podsljemenskoj elektro-centrali kad je nehotice zatvorio strujni krug te kao prvotimac s Koševa kad je prebrodio tešku upalu debelog crijeva. Ne treba zanemariti kompleksnu operaciju prostate kod vrhunskih specijalista u Innsbrucku. Nekakav madež-melanom? Ne, to je za nj bila sitnica.
Sveprisutan, vitalan, inteligentan, brz na potezu i jeziku, srdačan, nasmijan, za neke neozbiljan, spontano simpatičan i oponentima. Pogotovo političkim, u čijem ringu je na izborima koji su prethodili drugom predsjedničkom turnusu Stjepana Mesića osvojio skromnih 17.847 glasova dovoljno za neplanirano tankih 0,8 posto. Koga briga. Njega, čini se, najmanje.
Piše: Branko STIPKOVIĆ
