Najudugovječniji trener u Hrvatskoj je podnio ostavku. Riječ je o Ratku Ninkoviću koji je prije 10-ak godina bio trener i sarajevskog Željezničara.
HAŠK je prošle sedmice izgubio domaću utakmicu protiv Španskog s 3-0, no to nije bio najveći šok za zagrebački tim. Nakon utakmice, trener HAŠK-a Ratko Ninković, nakon šest godina provedenih u klubu, odlučio je dati ostavku.
“Umorio sam se. Potreban mi je odmor jedno kraće vrijeme pa idem dalje. Stalno se ponavljaju iste stvari. Stalno ulazimo u ista razdoblja. Umorilo me to”, rekao nam je Ninković za 100posto.hr.
Ipak, u šest godina je sigurno bilo i lijepih trenutaka na klupi zagrebačkog trećeligaša.
“Naravno. Imao sam sasvim korektnu suradnju i s predsjednikom, i s članovima uprave, i sa svim uposlenicima kluba. Uspostavio sam i neka prijateljstva. Profilirali smo velik broj mladih igrača koji danas igraju u trećoj, drugoj i prvoj ligi. To mi je posebno zadovoljstvo.”
Šest godina u jednom klubu je vjerojatno rekord kada govorimo o trenerima u Hrvatskoj.
“Koncepcija je bila da stvorimo mlade igrače, da napravimo rast u svim kategorijama od seniora do najmlađih kategorija. Nakon četiri godine smo to uspjeli. Sada bi trebali napraviti jedan iskorak, ali ne znam hoće li uspjeti da HAŠK ide u drugu ligu. Ne kažem da neće, ali jednostavno su neke stvari ostale iste. Nismo napravili taj iskorak i ponestalo je snage.”
Najveći problem hrvatskih trećeligaša je novac.
“Novac je najveći problem. Novac i tereni. U trećoj ligi jedno četiri ili pet klubova ima solidne terene, a ostalo su obične njive. To je obična njiva. Mi treniramo uglavnom na ravnoj podlozi, na ravnom terenu s umjetnom travom i onda igramo na njivama. To su dva različita sporta i to me najviše smeta. Netko to mora financirati. Bez toga se tapka u mjestu. Na dobrom terenu i na lošem terenu je omjer 1:10 u kvaliteti. Da su bolji tereni bi daleko bio bolji i nogomet. Manje bi bilo ozljeda, brže bi se razvijali igrači, sve zajedno bi bilo bolje.”
Vjerojatno bi bolji tereni privukli i više ljudi na tribine.
“Pa normalno. Tko želi gledati njivu? Ne mogu se ljudi dva puta dodat i ispada da ne znaju, a nije tako.”
Koliko se trećeligaški igrači razlikuju od prvoligaških?
“Ima svakakvih razloga zašto je netko u trećoj ili prvoj ligi. Tko na vrijeme krene, dakle od 18 do 22 godine, ako uspije krenuti u dobrom smjeru onda stasa, stekne samopouzdanje i ode u prvu ligu. Ima i dosta igrača koji su talentovani, ali jednostavno nisu imali dobar razvojni put. Nemaju dobro rukovođenje i onda kad prođu razvojni put i dođu do 24-25 godine ne mogu dalje. Dobri su to igrači, ali ne mogu dalje. Ipak, u trećoj ligi je u 70% slučajeva to amaterizam”, kaže Ninković pa dodaje:
“Meni to jako smeta i užasno iritira. Ne možete napraviti periodizaciju ni opterećenja ni treninga, ni sve ono što bi se trebalo raditi u profesionalnom smislu jer imate ljude kojima nogomet ipak nije na prvom mjestu. Drugačiji je i pristup i sve. Uložite ogroman trud, a on napravi recimo 5% što je ogroman napredak, a mogao bi i 10%. Na to ne možete utjecati i to je frustrirajuće.”