Piše: Mladen BOŠNJAK

Nema mi druge nego se složiti s crnim slutnjama prema kojima bi bosanskohercegovački nogomet na konačno gubilište odveo dvojac Zeljković/Krstajić, sa slutnjama koje ne pretpostavljaju iole ozbiljnu perspektivu ovdašnjeg nogoloptanja. Tu nikakvih dvojbi nema. Iskustvo je na strani onih koji tako crno promišljaju.

No, ne mogu se složiti s argumentacijom: neimenovini član upravnog (kakvog li već) odbora NSBiH negira pravo na selektorsku klupu Krstajiću jer je, kao Zeničanin, onomad, kao igrač, izabrao reprezentaciju Srbije, za razliku od Mostarca Sergeja Barbareza koji je sagorjevao u „najdražem dresu“ jedine nam domaje.

Naravno, čim je izvor neimenovan, čim je član nekog foruma htio „ostati anoniman“, radi se o novinarskoj izmišljotini prepunoj osobnih simpatija. Ali, ako je već tako, ako je patriotizam kriterij svih kriterija, ako je lojalnost „numero uno“, onda, brate, selektora ne trebamo tražiti po dijaspori. Taj uvjet (dobrim dijelom i sve ostale) najbolje zadovoljava – Vlatko Glavaš!

Čak i ako zanemarimo onaj mitski odgovor Aliji Izetbegoviću – Predsjedniče, ja nemam druge domovine, s ponosom ću igrati za Bosnu i Hercegovnu –  možemo konstatirati da je Vlatko Glavaš stanac kamen, temeljni ćošak reprezentacije Bosne i Hercegovine, čovjek koji je izabranoj vrsti dao više štihova. Od onih ljudskih, kvalitativnih, lojalnih, odanih… Dao je lavovski doprinos u izuzetno teškim trenucima.

I danas se nalazimo u teškoj situaciji. Red bi bio ponovno – ako treba s najvišeg mjesta kao prije četvrt stoljeća – pozvati zaboravljenog kapetana da opet pomogne. On to može, zna i želi. Vlatko Glavaš je znatno veće ime bosanskohercegovačkog nogometa nego što mnogi misle.

Na kraju krajeva, izbor Glavaša odagnao bi crne slutnje s početka. Nebi, dakle, upitna bila namjera. A namjera je pola učinka, pola posla. Glavaševa je namjera inotnirana patriotski, sondirana stručno – igrački i trenerski, poštena bosanska. I hercegovačka!