Jedina dobra stvar derbija jeste što nije bilo, recimo produžetaka. Čak ni jedanaesterci ne bi dali draž susretu vječitih rivala. Sjetimo se nogometa, vječitih derbija, vedeta dva sarajevska kluba iz osamdesetih godina, kada se u Sarajevu igrao najljepši nogomet. U čuvenoj generaciji Želje, koju je na putu do finala i Reala zaustavio Videoton, okosnicu tima činili su igrači rođeni u Sarajevu. Ili “oko” Sarajeva, od Kiseljaka, Vogošće do Foče.
Jedino je Refik Šabanadžović došao izvan avnojevskih bh.granica. Škrba, Berjan, Baljić, Čilić, Komšić, Samardžija, Bahtić, Baždarević, Mihajlović, Škoro, Ćurić , nosili su igru plavih. Slična je klupska politika tih godina bila u šampionskom Sarajevu. Osam – devet domaćih, plus Musemić, Đurković, Nedić, Merdanović, Jakovljević, Vukičević… I eto titule!
Hajmo u noviju povijest. Sjetimo se jedne generacije darovitih bordo juniora. Koje je od od juniora do prvog tima izveo Agim Nikolić. Alen Škoro, Aldin i Emir Janjoš, Džemal Berberović, Muhamed Alaim, Albin Pelak, Aldin i Emir Janjoš, Edin Dudo.., dogurali su do prvog tima i do reprezentacije. Najbolji među njima Škoro stigao je do Marseja, a Berberović je potpisao za Bayer L, a za A reprezentaciju sakupio dvadesetak nastupa. Još je u svježem sjećanju ljubiteljima nogometa jedna od najboljih poslijeratnih omladinskih generacija Želje. Koje su sjajno vodili Omer Joldić i Senad Žerić. Trener madridskog Atletika, s kojim su se u Ligi prvaka nosili “plavci”, sipao je komplimente na račun Dujmovića, D. Žerića, Šabanadžovića, Hajdarevića, Hasanovića, Osmanovića, Mujagića, Velića, Šehića, Beširovića, Dacića, Zilića, Mujarića…
U vječitom derbiju ” iz pomenute ekipe u “kadru” je bio samo Eldar Šehić. U Željinoj početnoj postavi kao Željino dijete bio je kapiten Semir Štilić. Kod Sarajeva nešto bolja slika. Kovačević, Dupovac, Pidro i Đokanović smatraju se “domaćim” igračima iz početne bordo postave. Na klupi su bili super talentirani Dal Varešanović, zatim Đani Salčin, Hamza Bešić i iskusni Haris Handžić. Uz dužan respect prema “strancima” u oba tima, bez djece iz vlastitih redova i onih koji su stasali na bh.terenima, iluzorno je nadati se kvalitetnijem nogometu.
Jednostavno, “stranci” ne doživljavaju vječiti derbi kao sarajevska djeca. Oni se samo na društvenim mrežama i dok ljube dres doživljavaju kao “domaći”, dok sarajevska djeca spavaju u dresovima Želje i Sarajeva. “Stranci” žive od kluba, a domaća djeca žive za klub! Svojevremeno je Mirza Varešanović u prvom timu Sarajeva imao šest- sedam igrača iz Sarajeva. Danas su neka druga pravila. Naši najbolji klubovi-,čast izuzecima- uvoze polovnjake, a vlastitu djecu šalje po drugim i kantonalnim ligama. Dok je takva politika, gdje zarađuju menadžeri i sportski direktori, gledat ćemo trećerazredni nogomet i prisjećati se nekih sretnih vremena. U jednom od najlošijih poslijeratnih derbija, najbolji je bio naš internacionalac Irfan Peljto sa svojim asistentima. Nema im se šta prigovoriti!
(S.S./Sportske.ba)