Miljan Miljanić, Ivan Toplak, dr. Branko Elzner, Miroslav Blažević, Mirko Jozić, Tomislav Ivić, Vlatko Marković, Mirsad Fazlagić, Rade Matić, Fuad Muzurović, Mišo Smajlović, Ivica Osim, Boro Bračulj, Rizo Mešković, Milan Ribar, Rade Jovičić, Husnija Arapović, Kemo Hafizović, Nermin Hadžiahmetović, Vahidin Musemić, Enver Hadžiabdić, Franjo Džidić, Josip Mićo Duvandžić, Tonko Vukušić, Salem Halilhodžić, Zejnil Selimotić, Branimir Bevanda, Momo Radunović, Srbo Markušević.., čuvena su imena jugoslovenskog nogometa. I svjetskog.
Nije nužno da ste u šezdesetim pa da znate o kakvim se trenerskim veličinama radi. Neki nisu među živima. Stvorili su desetine svjetskih igrača.
Šta im je zajedničko? Da su svi bili poštovani, da se njihova slušala, da ih se pitalo i onda kada nisu bili za klupe.
Kakva je danas situacija u bh.nogometu, kako se odnosimo prema zaslužnima?
Nikako! Kao da ne postoje. Zove ih se tek na neke jubileje, promocije, uz koje se slikaju novokomponirani skorojevići na bh. sceni.
Ako smo već zaboravili one koii nisu među nama, smijemo li zaboraviti ljude koji su živi. Privilegija je imati takve veličine, a istovremeno se čini zločin prema nogometu, zbog načina kako se biraju treneri i selektori u mlađim državnim selekcijama.
Možete li uporediti današnje trenere državnih selekcija s gore pobrojanima. Nemoguće! Zašto neko ne napravi kriterije jasne kriterije za izbor u državne selekcije. Za rad s najmlađima birati najstručnije, znalce, dokazana imena. Ko će imati bolje znanje, prenijeti iskustvo od gore pomenutih trenera, koji su dvadesetak i više godina po strani. Zašto se u bh.klubovima, manje više, vrte jedni te isti treneri? Zbog lobija, faborizuju se treneri koji su ovdje u “tranzitu”, dok desetine drugih bez “jakih leđa” čeka svoju šansu.
I čudimo se što smo od 1996.godine samo jednom bili na velikom takmičenju, a radujemo se kada mlađe državne selekcije slave plasman u baraž.
Krajnje je vrijeme da se stvari počnu mijenjati. Radikalno. U protivnom, crno nam se piše.
(Sportske.ba)