Piše: Mladen Bošnjak
Okončano je Europsko rukometno prvenstvo. Prvo na kojem je sudjelovala reprezentacija Bosne i Hercegovine. Nekoliko poruka i pouka je odaslano s kontinentalnog natjecanja:
– Stariji igrači, 35 i više godina najbolji su u svojim momčadima.
– Treneri se plaše forsirati mlade talente, igrali su na alibi.
– Rukomet je uopće u stagnaciji.
Umor više nego vidljiv u finalnoj utakmici sugerira da je prvenstvo sa 24 sudionika – besmislica.
Naravno, sad se otvara upitnost mogućnosti našeg nastupa na narednom europskom natjecanju ukoliko bi se broj reprezentacija vratio na optimalnih 16. Dvadeset i četiri momčadi na Euru naša je opcija, tu se nekako možemo ugurati.
Na upravo završenom imali smo povijesni (dakle, prvi) nastup i tri poraza u tri utakmice. U izuzetno teškoj grupi. Patetika i patriotska kurtoazija će reći da smo bili solidni, borbeni, dostojanstveni, pristojni. To je, na koncu, istina. Ali, hladna statistika koju će koristiti kolege koji se danas rađaju, zabilježit će tri uvjerljiva poraza u tri nastupa. Nigdje neće ostati zapisane muke i trnovite staze po kojima su se pentrali Šuman i njegovi izabranici, brzo ćemo zaboraviti da smo od danskog stručnjaka Boesena pozajmljivali torbu da strpamo dresove i peškire, da smo par pripremnih utakmica u Poreču odigrali zahvaleći benevolentnosti Hrvatskog rukometnog saveza… Srećom, neće ostati zapisan ni nonsens da nam se intonira jedna himna, a navijači „pjevaju“ drugu.
Hrvatska i Španjolska prikazali su ispodprosječan rukomet u finalnoj utakmici. Smušen, rastrgan, usporen, neatraktivan. „Furija“ je zasluženo obranila naslov europskog prvaka, tu ništa nije sporno. Hrvatska je, ukupno gledajući, ostavila odličan dojam. Ljubušaci, Mandić, Hrstić, Šarac i Musa, Mostarci Marić i Karačić i Međugorčanin Šego dali su glavni pečat uspjehu hrvatske repezentacije. Naravno, Domagoj Duvnjak je bio iznad svih. Najbolji igrač prvenstva.
Za godinu dana igra se Svjetsko prvenstvo. Ima li Bosna i Hercegovina kapaciteta za plasman na njega? Ako gledamo kakva nam je liga i čemu ona služi, ako pogledamo trenerske i „pedagoške“ kvalitete onih koji vode naše premijerligaške ekipe, ako pogledamo uvjete u kojima i to malo klubova radi, ako na gomilu bacimo uprave klubova… – nemamo ama baš nikakvih izgleda. Ko zna kad će se ponovo pojaviti jedan Prce, jedan Terzić koji će vući reprezentaciju do svoje 40-te godine. Bez ikakvih dodirnih točaka sa savezom, sa sponzorima, bez minimalnih uvjeta. Iz kojega ćemo fonda podmladiti ekipu, tko se o tome stara, tko vodi računa o budućnosti? Mi sve prepustimo stihiji onda se ne možemo načuditi kad hercegovački biseri završe u hrvatskoj reprezentaciji čiji ljudi hodaju, prate, nude, zovu…
Možda na kraju treba spomenuti i kuriozitet: Na prvenstvu su sudjelovale sve republike bivše Jugoslavije. Hrvatska i Slovenija završile su među prve četiri. To, poštovani čitatelji protumačite kako želite. Svaki ponaosob.
