Piše: Slaviša Vukičević
Fudbal je moj život. Profesionalac, u bilo kojoj djelatnosti je osoba koja sve čini da svede rizik, greške na minimum. Kao profesionalni fudbaler, 17 godina nisam poštovao ta pravila, ali sam poslije trenerskih edukacija i diploma u Francuskoj, shvatio da mi Jugovići uopšte nemamo te manire, ali imamo što ovi nemaju, mangupluk, mudrost, dovitljivost, prosto talenat.
Nije to dovoljno, pogotovo ako ostanete na našim prostorima poslije 16 godina, čast izuzecima (Džeko). Čekajući zeleno svjetlo od nekoliko evropskih klubova za skautiranje talenata češće sam pratio naše prvenstvo. Dva juniora sam primijetio, Amer Dupovac (Sarajevo) i Kenan Horić (Čelik).
Nisam se prevario jer obojica postadoše prvotimci sa 18 godina i kapiteni svojih ekipa. Otišli su vani, imaju zapažene karijere u inostranstvu.
Enes Delimustafić, kojeg sam upoznao na polaganju menadžerskog ispita u N/FS BiH me zamolio da pogledam njegovog pulena, Armina Hodžića u Želji, koji je na posudbi u Liverpoolu. Otkazah avion za Pariz da bih pogledao utakmicu Željezničar-Sarajevo i dao svoje mišljenje o ”Ari”.
Iznenađenje! Armin Hodžić, vrhunski talenat, uspoređujući sa zahtjevima velikih klubova i Enes Delimustafić, njegov menadžer, čovjek od povjerenja, poznavalac fudbala, pedagogije, logike i lucidnosti, jednostavno izuzeci kao i Džeko.
Pošto Armin nije imao nastup za A selekciju BiH, nije mogao ostati u Liverpoolu i odlazi u Dinamo Zagreb što je po meni, najbolja odluka, za Armina i Enesa. Ne treba da objašnjavamo kako se Arminu bilo teško nametnuti u Dinamu, ali sa velikim Mamićem i njegovom profesionalnošću, on ima sve adute na svojoj strani.
Kvalitet uvijek ispliva. Tako i bi. Na putu kući iz Sarajeva za Pariz, svratih u Zagreb kod Are, njemu u posjetu, klubu i stadionu Maksimir gdje sam 80-tih imao jako lijepe uspomene i pobjedu protiv Dinama rezultatom 2:1, kada smo bili šampioni u sezoni 1984/85.
Uh, vratiše se emocije, ali imamo sada Armina Hodžića, jeste da je Željovac, ali je moj kao i svi pravi igrači. I Enesov naravno. Volio sam igrati protiv ”piceka” kako smo ih mi zvali. Odličan teren, nadigravanje, pun stadion…pogotovo u Sarajevu gdje im damo početni udarac i onda Čala napravi četiri klizeća za žute kartone, ali ih nema i sve je lakše.
Volim Dinamo, Mamića, njegov fanatizam i prepoznavanje fudbalskih kvaliteta i nagrađivanje istih bez obzira ko si i odakle si. Armin je izabrao pravi klub gdje je velika karika i pred kim je velika karijera. Uz Aru i ubjeđenjem da će biti dio velikog evropskog kluba, puno pozdrava svim ljubiteljima odličnih igrača i odličnog nogometa.
Jesam Bordo, ali volim dobro.
