”U jednom trenutku ispred mene je pao neki predmet koji je svijetlio. Pokušao sam ga odbaciti što dalje od mene, nisam ga ni uzeo u ruku. U tom trenutku je eksplodiralo. Pomislio sam ”Bože dragi što me sprži”. Nisam ni znao da je to bilo tako jako. Kada sam podigao ruku, vidio sam kažiprst koji je bio u krvi. Vidio sam kost, koja je bila tako čista. Dlan mi je bio isječen” pričao je svoju stravičnu priču tada 21-godišnji Ajdin Karajko, momak iz Travnika koji je u tom vrijeme živio i studirao u Beču.
On je 11. oktobra 2005. godine na stadionu Marakana u Beogradu bodrio reprezentaciju BiH u duelu sa tadašnjom reprezentacijom Srbije i Crne Gore, koja je pobijedila 1:0 i plasirala se na Svjetsko prvenstvo 2006. godine u Njemačkoj.
Ajdin je bio pripadnik poznate navijače grupe BH Legion iz Beča, zapravo jednog od mnogobrojnih ogranaka BH Fanaticosa. Na Marakanu je stigao zajedno sa još preko 500 bosanskohercegovačkih navijača. Nije ni slutio da će boravak u Beogradu platiti gubitkom prstiju.
”Bila mi je čast i drago da bodrim našu reprezentaciju. Ali, ono što sam doživio na Marakani, nisam nigdje. Bio je to zaista pravi pakao! Kada smo došli na stadion, nekih sat vremena prije početka utakmice, počeli su na nas bacati sve i svašta. Ostao sam bez dva prsta na desnoj ruci i to za vrijeme intoniranja himni. Prema meni je poletjela jedna stolica, sageo sam glavu da me ne pogodi…”
Prvi šok za Ajdina uslijedio je nakon što je vidio krvavu ruku ”u prvi mah nisam ni vidio da sam ostao bez dijela palca, jer me totalno šokiralo kada sam vidio da nemam kažiprsta”.
”Spustio sam se na dno tribine, tražio pomoć gdje su bile naše vođe. Na mene niko nije obraćao pažnju, vidio sam neke reportere koji su slikali. U tom trenutku skočio sam na ogradu i digao u vis krvavu ruku. U drugoj ruci sam imao šal naše grupe BH Legion. Rekli su mi da na ulazu ima dežurna ekipa hitne pomoći. Požurio sam prema njima kako bi mi sanirali ranu. Čekao sam desetak minuta, previli su mi ruku, ali sam morao u boilnicu. Sa mnom je bio i Zenga koji je također bio pogođen u nos” govori Karajko..
Bilo mu je odmah jasno da mu pored ruke nije eksplodirala obična petarda. S obzirom da je preživio rat, znao je od čega su se prolamale detonacije na tribinu gdje su bili smješteni BH Fanaticosi.
”To sigurno nije bila petarda. Pričao sam sa svojim ocem koji je bio u inžinjeriji JNA-e i koji ima iskustva sa eksplozivnim napravama. Po onome što mi je on opisao, to je bio topovski udar”.
Ne može se govoriti o sigurnosti BH Fanaticosa na stadionu kada se uzme u obzir ponašanje policije, te navijača domaće reprezentacije. Ograda od neka dva metra visine bila je prekratka da zaštiti glave naših navijača. Karajko priznaje da se odmah sjetio Koševa i prve utakmice između ove dvije reprezentacije.
”Kada se sjetim kako su njihovi navijači bili zaštićeni na Koševu, kako su svuda oko njih bile mreže, pomislim kako smo mi bili lake mete. Pomislio sam odmah da neće biti dobro, jer su nam bili preblizu, a ograda nije bila nikakva zaštita”.
Dolazak u bolnicu protekao je bez problema. Sitna dobacivanja i uvrede na putu do Urgentnog centra nije računao.
”U bolnici su bili korektni, nije bilo nikakvih neprijatnosti, dok nisu došli neki srpski navijači. Počeli su me vrijeđati, u jednom momentu su me čak pokušali fizički napasti. Zahvalio bih se dvojici policajaca koji su u bolnici spriječili bilo kakav incident i koji su bili izuzetno korektni prema meni”.
Izjava doktorice koja je pregledavala Ajdinovu ruku, bila je prepoznatljiva: navijač iz Austrije sam je sebe ranio i nema govora da je u ovom slučaju povreda teže prirode.
”Pogodila me je izjava doktorice u jednim beogradskim novinama koja je izjavila da moja povreda nije teška. Ne znam šta je trebalo, da ostanem bez ruke da da budu zadovoljni. Ona je rekla da sam imao eksplozivnu napravu u ruci i da je ona zbog pogrešnog rukovanja eksplodirala u mojoj ruci, što je van pameti. A dobro znam kako su nas pregledali na stadionu i da nismo ništa smijeli unijeti na tribine. Na nas su letjele cigle, flaše, armature…”
Dan nakon utakmice, Ajdin je sa ostalim Legionarima stigao u Austriju gdje je odmah smješten u bolnicu i par dana kasnije ponovo je podvrgnut operativnom zahvatu.
‘’Ajdin je prije nekoliko dana napokon izašao iz bolnice i u određenoj mjeri je nastavio aktivnost u našoj organizaciji! U očima svih Legionara on je pravi junak koji se usudio da sa još petstotinjak hrabrih momaka ode u Beograd , predstavlja i brani boje naše jedine Bosne i Hercegovine! Većina austijskih medija objavila je priču o našem Ajdinu gdje je on opisao kompletna dešavanja u Beogradu’’ kazao nam je Admir Memić iz Graca jedan od članova BH Legiona.
Ajdina je posebno pogodio odnos ljudi iz NSBiH koji se nisu sjetili da ga pozovu i pitaju kako je i trebali mu pomoć.
”Očekujem neku podršku Nogometnog saveza BiH, ne podršku za mene, nego za sve naše navijače da se ovakve stvari više nikada ne ponove. Tim ljudima što sjede u kancelarijama poručio bih da počnu navijati za našu državu, a ne za Srbiju ili Hrvatsku. Želio bi da opet igramo sa Srbijom pa da dođemo na Marakanu u još većem broju, pa da vidimo šta će ti njihovi navijači kada vide jednu cijelu ispunjenu tribinu.
Ajdin je od svoje organizacije “BH Legion- Austria” dobio poseban statut člana!
‘’Akobogda neću prestati odlaziti na utakmice naše reprezentacije, pa makar ostao bez ruke. Kada se samo sjetim skandiranja ‘nož, žica – Srebrenica’’ naježim se. Meni je to samo još veći motiv da bodrim našu reprezentaciju. Oni nisu ni svijesni da ne mogu u nama ubiti ljubav prema našoj jedinoj domovini, bez obzira na sve kamenice, stolice i uvrede’’ kazao je na kraju Karajko.