Piše: Miralem Demirović
Kao čovjek u poznom životnom dobu,teško se odlučujem misli prenijeti na papir. Uvijek moram imati adekvatan povod a od utorka navečer se naslušah i načitah svega i svačega. Analiza i komentara raznih, objektivnih ali i onih drugih. Jasno je da govorim o neočekivanom i šokantnom porazu naše reprezentacije od selekcije Luksemburga. Po viđenom, potpuno zaslužena pobjeda tima koji je pokazao puno više želje, htijenja i energije. I tako prekinuo naš pobjednički niz od sedam međusobnih susreta.
Nemam namjeru iznositi svoju analizu turobne večeri na Bilinom Polju kojoj smo svjedočili. Puno stručniji i kompetentniji od mene, kada je u pitanju fudbalska igra, su to već uradili. Ono na šta želim staviti fokus u ovom osvrtu je haranga kojoj su podvrgnuti predsjednik, direktor i drugi čelni ljudi F NSBiH. Razumljivo mi je razočarenje, ogorčenje i ljutnja svih nas koji svim srcem želimo uspjeh naše reprezentacije. Patriotski naboj je normalan i vidljiv, te apsolutno shvatam sve nas koji smo putem TV ekrana gledali pomenuti sportski događaj. Posebno navijače koji su iz svih krajeva naše domovine, a veliki broj njih i iz inostranstva, dobrano ispunili tribine Bilinog Polja i svojom gromoglasnom podrškom bukvalno bili 12 – ti igrač naše reprezentacije. A svi oni su izdvojili i vrijeme i novac, te je prirodno da je njihovo razočarenje tim veće.
Sve ima svoju draž i nije isto biti neposredni sudionik na stadionu ili putem malih ekrana pratiti tok utakmice. Prednost je, naravno, na drugoj strani jer smo u prilici vidjeti ponovljeni snimak a mnoštvo kamera nam omogućava da vidimo svaki detalj kako na terenu, tako i na tribinama. E sada se osvrćem na naslov teksta. Po čemu i zbog čega su za bolan poraz krivi gospodin Vico Zeljković i moj ljubimac iz igračkih dana a vjerovatno i velike većine vas koji ovo čitate, Zvjezdan Misimović.
Teške, i nadasve ružne, kvalifikacije u smislu da su oni grobari našeg fudbala su neprimjerene i meni ne pada na pamet da se svrstavam među one koji tako misle. Volio bih da mi neko podastre makar jedan validan dokaz da je to istina. Naravno, da je sve bajno i sjajno nije, niti će ikada biti jer naprosto savršenstvo ne postoji ni u jednom svjetskom Savezu. Za rezultatski debakl u ovim kvalifikacijama, Zeljković i Misimović zasigurno nisu krivci. Ne sumnjam, jer je to u njihovom domenu, da su se maksimalno pobrinuli da stručni štab na čelu sa već bivšim selektorom kao i igrači imaju optimalne uslove za pripreme. A sve je potvrdio i selektor u svom zadnjem obraćanju gdje je iznio niz hvalospjeva na račun čelnika Saveza uz zahvalnost na korektnoj saradnji.
Nisam advokat pomenute gospode, ali sam vidio i vjerujem svojim očima. Predsjednik Zeljković je iz VIP lože bodrio naše igrače i vidljivo emotivno pratio tok utakmice. Bilo je vidno i njegovo razočarenje kretanjem rezultata, a ako lažu kamere onda i ja iznosim neistine. A kamere su ga zumirale u više navrata. Konferencija za novinare nakon utakmice je obilovala demagoškim odgovorima na pitanja uvaženih kolega. Nisam bio na licu mjesta ali sam vidio ogromnu frustraciju direktora Misimovića a ista je uzrokovana porazom naše selekcije, zar ne. A frustracija je po definiciji, ako se ne varam, psihofizičko stanje čovjeka kojem nije ispunjeno očekivanje i želja a manifestuje se i nelagodom te ljutnjom zbog neuspjeha. Misimović je upravo kao normalan i odgovoran čovjek, tako reagovao a uslijedilo je i njegovo izvinjenje ako je neprimjerenom reakcijom nekoga povrijedio.
Da je bilo morala, dostojanstva i nadasve čojstva, konferencija je trebala trajati maksimalno pet minuta i rezultirati neopozivom ostavkom selektora. Znaš da će mnogi od vas cijenjenih čitatelja, i ja to razumijem, reći ako su ti tako dobri, vodi ih svojoj kući. Naš mentalitet i naša posla. Ni sa tim nemam problem, naprotiv. Obojica su dobro došla u moj skromni dom i bilo bi mi zadovoljstvo ugostiti ih kao i sve druge dobronamjerne ljude. Htjeli to priznati ili ne, siguran sam da bi i ogromna većina vas isto postupila jer je svima poznato da diljem Bosne i Hercegovine žive ljudi široke duše i otvorenog srca. I zašto ne, neka ovo bude moj lični poziv Zeljkoviću i Misimoviću da posjete moju rodnu Tuzlu a ja im se tada zahvalim u ime svojih sugrađana što je i stadion Tušanj dobio novo ruho u vidu hibridne travnate podloge. Jasno je da za infrastrukturne projekte na našim stadionima koji se realizuju putem krovnih međunarodnih asocijacija i participaciju Saveza i lokalnih zajednica nisu isključivo zaslužni predsjednik i direktor Saveza, ali da imaju velike zasluge, to je evidentno. Da uvijek može bolje, može, ali i gore, takođe. Uz malo više uvažavanja, poštovanja i tolerancije, svima će nam biti bolje. U svim životnim sferama pa tako i sportu.