Nakon Eurobasketa 2025 još uvijek sumiramo utiske. Iako smo nakon 32 godine uspjeli proći u drugi krug takmičenja, ne možemo se oteti dojmu da je ovaj tim mogao i više, pogotovo nakon sjajne utakmice sa Poljskom u kojoj smo vodili skoro sve vrijeme a na kraju ostali bez plasmana među osam najboljih selekcija Evrope.
No, u moru svih analiza nakon ovog prvenstva, zbrajanja i razmišljanja – nekako je isplivala jedna možda po malo nevjerovatna, a za nas tužna i šokantna činjenica! Nećemo pretjerati ako kažemo da je Bosna i Hercegovina među TOP 5 evropskih zemalja kada je u pitanju proizvodnja kvalitetnih košarkaša.
Šta bi bilo kad bi bilo…
Naime, za razliku od fudbala gdje se naš nacionalni tim u velikoj mjeri i dalje oslanja na igrače „proizvedene“ u dijaspori, u košarci je situacija potpuno obrnuta, prije svega zbog dosta strožijih pravila FIBA-e u odnosu na FIFA-u i UEFA-u. Veoma teško je promjeniti sportsko državljanstvo košarkašu koji je u omladinskim selekcijama nastupao za drugu reprezentaciju, pogotovo ako pasoš zemlje za koju želi nastupati nije imao prije 16. godine života. Ako ga dobije nakon tog uzrasta, smatra se “naturaliziranim igračem”.
Stoga je pomalo nevjerovatna činjenica da je BiH u proteklom periodu izgubila jako veliki broj igrača i to zamislite, onih koji su rođeni u BiH ili su košarkašku karijeru započeli u našoj zemlji.,
Napravili smo stoga analizu i nabrojali sve igrače koje je BiH mogla imati na proteklom Eurobasketu, da su sve okolnosti bile normalne. Da, samo normalne, ništa više od toga. Na spisak smo stavili čak i one koji iz ovih ili onih razloga nisu nastupali za BiH.
Nismo imali ni ono što smo realno lako mogli imati
Nihad Đedović je možda i najpoznatiji slučaj. Da nije bilo komplikacija oko administracije, odnosno zbog činjenice da se u prošlosti odrekao bh. pasoša u korist njemačkog, iskusni košarkaš španske Unicaje skoro sigurno bi bio u rosteru Adisa Bećiragića. Kolika je razlika u odnosu na fudbal, pokazuje podatak da je npr. svojevremeno Sergej Barbarez u jeku igračke karijere također uzeo njemački pasoš pri čemu se morao odreći bh. državljanstva, ali obzirom na ranije nastupe za BiH, po automatizmu je zadržao naše sportsko državljanstvo i nastavio nastupati za BiH.
Emir Sulejmanović, od ovog ljeta novi igrač Unicaje nakon odlične sezone u španskoj ACB ligi, također nije bio dio rostera na Eurobasketu, a u reprezentaciji nije više od tri godine. Nezadovoljan malom minutažom na prethodnom Eurobasketu, Sulejmanović je odlučio da za reprezentaciju neće nastupati dok je Bećiragić na mjestu selektora.
Kosta Kondić, novi playmaker Dubaia, odbijao je pozive selektora Bećiragića i odlučio je nedavno da nastupa za Srbiju. No, FIBA mu je stavila „rampu“ pa u budućnosti zbog strogih pravila može nastupati samo za BiH. Istina, Kondić nije još uvijek izgubjen i selektor Bećiragić je nedavno izjavio da je Kosta i pored svega izrazio želju za nastupom u dresu BiH. Nakon svega, možda bi bilo i nepošteno da je Kondić uzeo nekome mjesto na Eurobasketu, ali svakako da bi u narednom periodu mogli računati na talentovanog playmakera.
Da je Bećiragić kojim slučajem mogao računati na Kondića, vjerovatno ne bi imao razloga za poziv niti Xastanedi niti Robersonu, a time bi se mjesto otvorilo za Luku Garzu, novog igrača Boston Celticsa koji bi za naš tim u tom slučaju nastupao kao naturalizirani igrač.
Pa kad bi maštali i pisali o tome šta bi bilo kad bi bilo, onda ćemo se samo zamisliti i pitati: da se recimo kojim slučajem Musa nije povrijedio i da je BiH mogla računati na Đedovića, Sulejmanovića, Kondića i Garzu, već sa tih pet igrača, naš tim bio bi definitivno kandidat za visok plasman.
Čedi Osman, Tarik Biberović, Alen Omić…
Vratimo se sada proizvodnji igrača u BiH i očito ogromnom potencijalu kojeg imamo, a o čemu do sada nismo toliko razmišljali. Usudićemo se pa konstatovati da je naša zemlja rame uz razme sa najboljim evropskim zemljama kada je u pitanju proizvodnja košarkaša.
I pored onih igrača na koje smo lako mogli računati da su okolnosti bile drugačije, postoji i niz onih koji su jednostavno mogli obući dres BiH, a zašto nisu vrlo teško je objasniti.
Bit ćemo do kraja iskreni, ne radi se u prvom redu o igračima za koje smo navikli da izaberu Srbiju i Hrvatsku niti ćemo se time puno baviti, svako ima pravo izbora. Ali pomalo šokira činjenica da čak etnički Bošnjaci i oni koji su odrasli u bh. košarci nisu izabrali BiH.
Čedi Osman (Panathanaikos) je jedan od najvećih gubitaka za našu košarku. Iako će mnogi u prvi mah reći da on jednostavno ima više veze sa Turskom, mi ćemo stvari posložiti onako logički. Dijete majke Bošnjakinje iz Sandžaka i oca Turčina, rođen u Sjevernoj Makedoniji. Košarkaški put, razvoj i odrastanje prošao u Sarajevu, prvo u klubu Rin a zatim u sarajevskoj Bosni. Onako realno kad se „stavi na tas“, Čedi Osman je više proizvod bh. košarke nego turske.
Tarik Biberović (Fenerbahce) primjer je koji nas i dalje mnogo boli, zbog klasične izdaje i to dva puta! Rođen u BiH, košarkaški se u potpunosti obrazovao u BiH, sa 18 godina iz Sparsa prešao u Fenerbahce i odmah na nagovor Turaka pristao igrati za njihovu reprezentaciju te prestao javljati Vedranu Bosniću. Kako ga par godina ipak nije bilo u turskoj reprezentciji, ponovo je dao „mig“ za povratkom u BiH, procedura je počela i umalo završena. Tariku smo skoro oprostili, ali nakon prvih ozbiljnih minuta u Fenerbahceu stigao je novi poziv Turaka, a Tarik ga objeručke prihvatio i još jednom pokazao koliko mu domovina znači.
Šteta jeste, ali takvi kao Tarik nam i ne trebaju. Tarikovo ime u ovom je tekstu samo kao pokazatelj koliko je kvalitetnih košarkaša BiH proizvela a koji na kraju nisu zaigrali za nas. Nećemo biti zluradi, ali priznat ćemo da nam je pomalo ipak drago što Biberović nije nastupio za Tursku na proteklom prvenstvu. Nije iz razloga jer za Tursku može nastupati samo kao igrač sa „zvjezdicom“. Pitanje je i koliko će imati prilike u budućnosti, jer Turska realno nema kvalitetnog playmakera na vidiku i sasvim je logično očekivati da će Tarikovo mjesto zauzimati neko poput Larkina na proteklom Eurobasketu. Pa neka Tarik igra kvalifikacije, i to samo onda kada mu klub dozvoli. Što se velikih takmičenja tiče, vjerovatno će ih u budućnosti odgledati mnogo ali pored TV ekrana. Ili što bi rekli: Sam pao, sam se ubio…
Alen Omić (Budućnost) – možda je i najluđi primjer onoga što nam se dešava proteklih godina. Omić je na proteklom Eurobasetu nastupao za Sloveniju ali kao naturalizirani igrač i to realno samo zahvaljujući činjenici da je pred prvenstvo nastup otkazao američki košarkaš Josh Nebo koji za Slovence nastupa kao naturalizirani košarkaš. Iako su se Harun Mahmutović i Igor Stojanović u svoje vrijeme na sve moguće načine trudili da privole rođenog Banovićanina da igra za BiH, on se odlučio za Slovence gdje nije zabilježio naročito veliki broj nastupa upravo zbog činjenice da je igrač sa „zvjezdicom“
Nisu trebale nikakve posebne okolnosti, da je sve bilo sasvim normalno i logično, sva trojica nabrojanih igrača objektivno su mogla nositi dres BiH, a kada ih pridodamo gore navedenom spisku, onda je jasno da bi imali tim za medalju. Ali gdje prestaje logika, tu počinje Bosna…
Ivica Zubac, braća Drežnjak i Matković kao šlag na tortu….
Ne treba zaboraviti da su u BiH rođeni, te ovdje košarku počeli igrati i Ivica Zubac (LA Clippers), Dario Drežnjak (Zadar), Mateo Drežnjak (Budućnost). Njima se iskreno ne želimo toliko baviti jer svako ima pravo izbora i to čak možemo i poštovati, tim prije jer navedeni igrači niti u omladinskim kategorijama nisu nastupali za BiH. Nisu imali brige oko administrativnih procedura jer Hrvati rođeni u BiH po automatizmu imaju pravo na pasoš Hrvatske pa su isti imali prije 16. godine života. Već kao mladi odlučili su se za Hrvatsku i to je njihov izbor. Za razliku od igrača srpske nacionalnosti u BiH (ne ostvaruju automatski pravo na državljanstvo Srbije), BH Hrvati imaju i hrvatski pasoš po automatizmu pa kao mladi imaju mogućnost izbora.
Ako su Zubac i braća Drežnjak na neki način i bili pošteni pa nisu nastupali za mlade bh. selekcije, isto se ne može reći npr. za Karla Matkovića košaršaka New Orleans Pelicansa, koji je nastupao za omladinske selekcije BiH, a zatim se odlučio za Hrvatsku. Da stvar bude gora, za susjede je mogao nastupiti samo ukoliko KS BiH to pismeno odobri, a upravo to se i desilo. Ko je i kada dao odobrenje Matkoviću za nastup u dresu Hrvatske, do danas je ostalo misterija…
Navedene košarkaše opet spominjemo samo zbog činjenice da pokažemo kakav je zapravo košarkaški bazen područje Bosne i Hercegovine i sa kako nevjerovatnim potencijalom zapravo raspolažemo.
Slučaj koji traje – je li vrijeme da konačno prestane?
I ne, nije to samo slučaj sa aktuelnom generacijom košarkaša. To je situacija koja traje već par decenija. Da BiH gubi svoju djecu rođenu i odraslu negdje vani, pa da i razumijemo, ali da tako lako gubimo igrače koji su rođeni i košaršaški stasali u BiH, postaje pomalo neshvatljivo i logičnim se postavlja pitanje, do koga je?
Vratimo se deceniju unazad. Sjetićemo se Eurobasketa 2013. godine kada smo vjerovatno do današnjeg dana ostali jedina reprezetacija u historiji koja sa tri pobjede nije prošla u drugi krug takmičenja.
Teletović i društvo očitali su tada lekciju i savladali u grupu Litvaniju koja će kasnije zaigrati u finalu.
Sad zamislite da je Aco Petrović u rosteru imao i Mirzu Begića, tadašnjeg centra madridskog Reala. Begić je rođen u Tuzli, karijeru započeo u Sloboda Diti ali se poslije odlučio za Sloveniju.
Emir Preldžić iz Žepča u to vrijeme bio je jedan od najboljih igrača turskog Fenerbahcea. Karijeru je počeo u zeničkom Čeliku ali se po dolasku u dres Fenera, odlučio nastupati za Tursku.
Još jedan rođeni Zeničanin, Hasan Rizvić, u 2013. godini nastupao je za ruski Enisey, ali je baš poput Begića, ranije izabrao da nastupa za Sloveniju
I Alen Omić je već tada bio uspješan u dresu ljubljanske Olimpije, ali ne i u dresu Bosne i Hercegovine u kojoj je rođen. Birao je da radije sačeka poneki poziv slovenskog selektora.
Iako nije nastupao za mlade bh. selekcije, vrijedi spomenuti i Bojana Bogdanovića kao proizvod mostarskog Zrinjskog koji je u to vrijeme nastupao za Fenerbahce a nakon toga napravio solidnu NBA karijeru.
Moramo vratiti sve propušteno – „sa kamatama“
Nakon svega navedenog i ogromnog broja igrača koje je BiH izgubila u proteklom periodu, činjenica je da nam se negdje mora vratiti, ne zato što treba nego zato što je prirodno da se desi.
Ako ništa, nadamo se da smo naučili školu iz proteklih decenija i da se ovakve stvari više neće dešavati. Daleko od toga da za nastupanje u dresu drugih selekcija želimo u potpunosti optužiti igrače (osim Biberovića). Znamo da uvijek postoji i druga strana, znamo i kakav je javašluk vladao u KS BiH proteklih decenija, znamo i svjesni smo činjenice da su u omladinskim selekcijama često dobijali šansu oni igrači koji to nisu zaslužili.
Neko se možda našao uvrijeđen, razočaran, za neke možda nije bilo niti poziva, pa čak niti razgovora. Sve što smo naveli u ovom tekstu je ogroman gubitak za BiH, nemjerljiv! Tim prije jer se radi o košarkašima koji su naš proizvod, autohton, domaći!
Zato bi u godinama koje dolaze morali ozbiljno poraditi na tome. Nekad lična neslaganja, ego, drugačija razmišljanja ostaviti po strani i razgovarati, boriti se za svakog igrača a sve sa ciljem bolje bh. košarke i reprezentacije.
U narednim danima ćemo se baviti analizom mladih igrača koji tek dolaze. Među njima je nekoliko vrhunskih evropskih talenata kojima se već sada predviđaju blistave karijere. Zato moramo biti pametni oprezni, ne smiju nam se ponoviti novi „Biberovići i Omići“.
Vrijeme je da sve propušteno vratimo sa kamatama i sa jednog od narednih Evropskih prvenstava vratimo sa medaljom.
Mirza Kusturica
