Sve je u pravu Zoran Dokić, osim u slučaju tvrdnje da je klub iz Ljubuškog „zaštićen“. Dakle, dokazani stručnjak i znano rukometno ime u Bosni i Hercegovini tvrdi da su ekipe Borca i Izviđača privilegirane kod sudačka organizacije i kod ostalih tijela nepostojećeg saveza.
To nije istina! Naime, nikad nisam iz nekih prozirnih lokalpatriotskih poriva štitio nikoga, pa tako ni Izviđača, koji je dobrih desetak godina bio najsređeniji klub u državi. Ako ne najbolji, onda među najboljima. Na parketu Gradske dvorane u Ljubuškom odgojena je čitava kompozicija igrača vrhunske kvalitete, čitava lepeza reprezentativaca Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Na tom je parketu igralo sve što nešto znači u svijetu rukometa, na tribinama kultne dvorane najkonstantnija je, i najbrojnija, posjeta.
Zna to Dokić, sve je to zasluga Stanislava Mucića i Josipa Glavaša. Ponajprije. U prvom ešalonu zaslužnika su i pokojni Zlatan Luburić i Marinko Bubalo. Ni Ivu Nuića ne smijemo zaboraviti, pa Nikicu Šiljega. To je sjajna ekipa uglednika koji su Izviđač držali na europskoj razini.
Mucić jest bio tvrdoglav, mušičav, bahat, prijek… Ali, to su sitnice naspram sposobnosti prepoznavanja talenta izvan Ljubuškoga kao što su Mirsad Terzić, Adnan Harmandić, Benjamin i Senjamin Burić, Zeljić, Malinović, Karačić… To su zaista sitnice naspram energije i novaca koje je uložio u klub. Ne u suce, ne u delegate, ne u funkcionare iz Saveza, nego baš u klub! Izviđač niti je bio, niti je trebao biti „zaštićen“.
Glavaševu ulogu, valjda, ne trebamo posebno elaborirati.
Eeee, kad je Mucić otišao iz Izviđača i bh rukometa, stručni i ljudski sitnjež je isplivao na površinu. Od Zorana Dokića i svih ostalih rukometnih trenera i dužnosnika u Bosni i Hercegovini treba očekivati da precizno imenuju smutljivce i mešetare, one koji vode bh rukomet u ambis, a ne samo da imaju hrabrosti pohvaliti, kao u slučaju Dokića koji potcrtava poštenje i znanje braće Konjičanin.
Zna Zoran Dokić da je Alpeza bila sluškinja Stanislava Mucića, da je živjela i radila po njegovim uzusima, da je u svijet rukometa ušla kao uposlenica Mucićeve tvrtke, da joj je slijepa poslušnost bila glavna odlika. I ljudska, i profesionalna. Za slijepu odanost Mucić ju je honorirao mjestom u Savezu.
Mucića više nema, saveza odavno nema, ostala samo Alpeza. I ona čereči, delegira, petlja, iživljava se… Tu je Dokić apsolutno u pravu, ali kao pedagog mora to jasno i glasno reći, mora imenovati, a ne ziheraški sve kritike zbiti pod egidu „klub iz Mostara“.
Zorane, i Izviđač trpi. Na vrhu ga drži njegova sjajna mladost i dobar trener. I nitko više! Ni uprava, ni sva sila bezveznjakovića koja se vrti oko kluba, ni suci, ni patrljci Rukometnog saveza… Možda malo upre i publika. I to je sve! Ti, Zorane, zasigurno znaš kako stvari stoje, ti si verziran, znaš koliko primitivna i sirova politika utječe na naš rukomet. Zato, budi konkretan, imenuj, preciziraj, prozivaj…
I, vjeruj, Izviđač je na gorim mukama od tebe i tvojega kluba!
(Mladen Bošnjak/Sportske.ba)
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Sportske.ba
