Prije nekoliko godina Zvonimir Boban sadašnji glavni savjetnik predsjednika Fife, bio je predsjednik Uprave Sportskih novosti.
Kako posjeduje dar za pisanje, nije se libio na stranicama najstarijeg sportskog dnevnika na Balkanu, s vremena na vrijeme napisati tekst.
Neki od njih bila su pisma njegovim saigračima i prijatelja, a jedan od takvih je Mario Stanić. Evo kako je Boban, između ostalog, vidio Sarajevo…
Sarajevo, ljubavi naša
Dok promatram nered i divotu sarajevskih vrhova, čuti se izvorište svih balkanskih utopija i njihovih raspeća. I vrijednosti – koje i u porazima nose. Sarajevo. Grad najljepših balada, grad Želje i Sarajeva, grad Mirze Delibašića i Ivice Osima. Grad svih, grad sveg i svačega. Grad Indexa i Bijelog dugmeta. Mjesto kojemu i naša kultura duguje velike riječi.
Od Kranjčevića, Tina, pa do Jergovića, koji su u riječi poginuli, pa do mnogih drugih koji su nam blizu a da i ne znamo. Jer toliko našega je od tamo poteklo, a i sad teče, struji i prožima se, a da nismo toga svjesni..
Sarajevo je i Hrvatskoj, ne samo nogometnoj, dalo jednoga koji nosi otisak svih duša plemenite čaršije. Čaršije koju je svijet ostavio na kasapljenje vrlim brđanima. A danas joj, taj isti pokvareni svijet, licemjerno hrli. I suosjeća. Osjeća se to na mom prijatelju, vidi mu se u zrelim očima, u tome kako je smiren i umiren. U melankoliji, i u tihoj patnji koja je ostala. A tu, u njegovu rodnom gradu, ostalo je i prvo biće od Marija Stanića, jedan, već lijepi curetak.
Takvo je Sarajevo formiralo ČOVJEKA I NOGOMETAŠA, koji je gonio i davao uvijek – kao da je zadnja. Zadnja lopta i zadnja utakmica. I uvijek – iza, uvijek u sjeni koju nije napuštao. Tako je i danas. Jasno je da je iz sebe, već odavna, istjerao sitne interese i borbu za nebitne stvari, dok su se mnogi iz naše generacije – prosuli. I nisu što smo mislili da jesu – pojeo ih život, neuredna ambicija, broj. Marija nije, a i neće. Preispravan je. Takav je od kad ga znam, a to nije malo godina. Stana živi i dijeli u dobru. I u ironiji koju je baštinio narodom i gradom, koji od svoje ironije živi, i koji je, u isto vrijeme, vjerno ismijava.
Zadnje što mi je od Sarajeva ostalo, Baljin lakat u čelo, nakon mog roling-tunela. Uz naredbu: “Diž’ se, šta sad kmečiš.”