PODIJELI

Miroslav Blažević je 2008. godine iz drugog pokušaja došao za selektora nogometne reprezentacije BiH. Kada niko nije htio, kada je kasa Saveza bila opuhana, bez navijača, Ćiro je došao kao spasilac. Da Ćiro radi iz ljubavi mogli su vjerovati samo oni koji ga ne poznaju. Iskusni je trener imao svoju taktiku. U “najboljim” godinama bio je bez posla, a reprezentacija BiH nije mogla pasti niže. Navijači, novinari i bivši asovi tražili su nove ljude. Željeli su na ključnim pozicijama Ivicu Osima, Safeta Sušića, Vahida Halilhodžića, Sergeja Barbareza, a ukazao se “trener svih trenera”. Najveći dio navijača, iz skupine vjernih BH Fanaticosa, bili su protiv Ćirinog dolaska. Nisu mu oprostili njegov ispraćaj “haških uznika”, Jadranka Prlića i njegove grupe. Travnički trener, u to vrijeme odan režimu Franje Tuđmana, smatrao ih je žrtvama.

Imao je Ćiro još aferima zbog čega je bio “persona non grata” u BiH. Ili barem u dijelu Bosne i Hercegovine gdje su Bošnjaci bili većina. Naprimjer, nije mu zaboravljena krađa bh.igrača, kada su Hrvatska i BiH igrali u istoj grupi u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 1998. godine u Francuskoj. Sve što je vrijedilo, što mu je trebalo ili nije, Ćiro je poklopio. Samo da ne igraju za Bosnu. Potvrdio je to i Fuad Muzurović, prvi bh. selektor u kvalifikacijama za SP u Francuskoj. Muzurović je ozbiljno računao na Ilicu Perića, tadašnjeg golman Osijeka, kojeg je vodio kao specijalnog gosta da brani za Sarajevo u utakmici s Parmom. Iako je Ćiro, osim Dražena Ladića, imao barem još četiri-pet odličnih golmana, njemu je “trebao” i Perić. Pritisak je urodio plodom, Perić je dobio poziv za Hrvatsku. Jednom i nikad više. Samo da ne brani za BiH. Bio je definitivno izgubljen za BiH, a Ćiro ga nikad više nije pozivao.

Perić nije usamljen slučaj. Blažević je razočarao NS BiH i Muzurovića kada jedini od svih selektora iz naše grupe, baš on, nije želio da bh. reprezentacija domaće utakmice igra na svom terenu. Selektori Grčke, Danske i Slovenije pristali su da BiH jesenji dio kvalifikacija utakmice igra u gostima, a na proljeće da bude domaćin na Koševu. Ćiro je insistirao da utakmicu s Hrvatskom kao “domaćini” igramo u Bolonji.

S takvom reputacijom Ćiro je došao za selektora BiH. Kao spasilac. I za “običnu” plaću. Bila je to priča za naivne…

Nakon odlaska Faruka Hadžibegića sa selektorske pozicije, Jusuf Pušina, tadašnji predsjednik NS BiH, želio je Aleksandra Ristića za selektora. Aco, nekadašnji as Veleža, Sarajeva, Hajduka, Hamburga , ljudskim, sportskim i patriotskim gestama u devedesetim zadužio je NS BiH. S Enverom Marićem, njegovim asistentom, i Vlatkom Glavašem, kapitenom Fortune, koju je “Rile” vodio, organizirao je utakmicu bh. reprezentacije u Dizeldorfu. Za Ristića su bili svi, osim Ahmeda Pašalića, tadašnjeg direktora u NS BiH. “Paša” je znao kakav je Ristić autoritet i da menadžerski talovi neće proći. U “bubanj” je gurnuo Ćiru Blaževića. Zvučno i veliko ime. Imao je Pašalić podršku većine članova Izvršnog odbora NS BiH. Brzo se formirao pregovarački tim koji je otišao Ćiri na noge. Ćiro je rekao da dolazi “iz ljubavi”.

Bio je to neviđeni “fajt” Pašalića i Pušine, predsjednika i direktora u NS BiH. Pušina nije želio novi poraz, nakon što nije prošao njegov favorit Aco Ristić. Pašalić je svim silama želio Ćiru. U Zagrebu je sve dogovoreno, a “trener svih trenera” najavio da dolazi preuzeti reprezentaciju i pokloniti se na mezaru nekadašnjeg mu saigrača Asima Ferhatovića. Dok su pregovarači iz NS BiH, Bajro Bačić i Anto Pehar “Žiga”, s Ćirom nazdravljali u zagrebačkom hotelu “Sheraton”, Pušina je lobirao kod najvećih političkih autoriteta da spriječe Ćirin dolazak. Na ruku mu je išao “opštenarodni” otpor, predvođen bivšim asovima, poput Vahida Halilhodžića, Mehmeda Baždarevića, Faruka Hadžibegića… Koristili su svaku priliku da osujete Blaževićev dolazak. Haris Silajdžić i Jozo Križanović, tadašnji član Predsjedništva BiH, pozvali su čelnike NS BiH u zgradu Predsjedništva i naredili da se otkaže Ćirin dolazak.

Tako je neslavno završio Ćirin dolazak na klupu bh. reprezentacije. Umjesto Ćire “Ljiljane” je preuzeo Mišo Smajlović, kao kompromisno rješenje. Džentlmen i gospodin. Pušina se revanširao Pašaliću za Ristića.

Osam godina kasnije, kada u NS BiH nije bilo ni Pušine, ni Pašalića, Ćiro je preuzeo reprezentaciju. Savez je bio pred sankcijama, navijači i najbolji igrači odbili su da igraju za foteljaše. Javnost je, po ko zna koji put, željela Papeta, Vahu, Mešu, Duška, Sergeja, a stigao je “omraženi” Ćiro. Glavni pregovarači bili su Hamdija Abdić “Tigar”, legendarni krajiški komandant, i Munib Ušanović, generalni sekretar NS BiH. Od Ćire je među navijačima samo Munib bio omraženiji. Znao je dobro šta i za njega znači Ćirin dolazak: kamere, izlazak iz ilegale, tv nastupe, glamur i sve što ide uz Ćiru.

Dobro se “Munja” zauzeo za Ćiru, pogotovo kada se u lobiranje uključio zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Navodno je Bandić bio “kratak” Ćiri neku lovu, pa je iskoristio sve političke veze da izlobira Ćirin dolazak za selektora BiH. Preko bh.reprezentacije su “prebili” dug. Definitivna odluka pala je u banjalučkom hotelu “Bosna”. Običan svijet pozdravio je Ćirin dolazak. Ni Vaha se više nije protivio. Tek su Baždarević i Hadžibegić i dalje bili dosljedni. Protivili su se “Atilinom” dolasku. Safet Sušić držao se gospodski. Kao i uvijek.

Pročitajte u narednom nastavku:

Ko je od reprezentativaca izdao potpisnike pisma protiv foteljaša u savezu. Donosimo priču o čudnom ishodu utakmica s Mađarskom i Grčkom. Zašto Gušo nije želio pustiti Turcima…

PODIJELI