PODIJELI

Piše: Namik Alimajstorović

Gotovo svakodnevno u medijima ili na društvenim mrežama može se naći članak ili post o (ne)selektiranju mladih fudbalera u neku od bosanskohercegovačkih selekcija.

Naravno prvo što se desi je da se obavezno “na nos” nabije FSBIH je činjenica da svojevremeno u repku nije pozvan veliki Zlatan Ibrahimović. Nabrajaju se krivici, iznose ekskluzivna “živa” svjedočenja, raspreda sta bi bi bilo da je bilo.

Nakon toga obavezno ide ona, da ima jedan “strašan mali” igra u U15 ili U17 ili U19 timu nekog od evropskih velikana, novi Ronaldo, novi Messi, novi Bufon pa čak i novi “kloc” Džeko.

Ali eto, iako se mali nudio niko ga još nije iz FS BIH kontaktirao. Sve se to opet završava podsjećanjem na sindrom Ibrahimović. Pri tome naravno niko i nikada nije iznio makar približan podatak koliko je tih mladih “strašnih” igrača napravilo karijeru u nekom od evropskih timova i koliko ih je doguralo do reprezentacije.

Ovaj osvrt vjerovanto ne bih pisao da zbog jedne takve diskusije na FB, nisam izgubio FB prijatelja koji me je nakon mog komentara pod hitno izbrisao. Naime taj moj FB prijatelj je u svom obraćanju javnosti napisao, kako je njegov 18-godišnji sin već za reprenznetaciju U17 i U19 jedne od skandinavskih zemalja, odigrao 10 utakmica, da je sa 17 godina nastupio za prvi tim kluba u kojem trenira, ali eto, iako se nudio reprenzenetaciji BiH nikoga još nije kontaktirao.

Naravno taj moj bivši FB prijatelj je “zaboravio” reći da je mali nakon tih odigranih šest minuta za prvi tim, pristao da igra za Bosnu i Hercegovinu jedino pod uslovom da ga tadašnji selektor Baždarević pozove u “A” selekciju?!?!?

Kada sam mu to napomenuo ostadoh bez FB prijatelja, a baš sam imao namjeru spomenuti mu činjenicu da je trenutno najbolji mladi igrač na svijetu Kylian Mbappé morao proći selektivni proces reprenznetacije Francuske da bi zaigrao u “A” timu.

Inače, mi smo zemlja koja sa dijasporom ima nekih 5,5 miliona stanovnika nameće se pitanje da li smo mi toliko bogata talentima da širom dunjaluka imamo hiljade novih Ronalda, Messija, Bufona i Džeka? Odgovor je vrlo bolan, nismo jer da imamo bili bi prvaci Svijeta.

Od te tačke da nismo fudbalska velesila trebamo svi krenuti, odnosno hajdemo biti realni pa pokušati u ovoj svakodnevnoj internet pijaci talenata pronaći istinske zvijezde i konačno jednom zauvijek zakopati sindrom Ibrahimović. Pa šta ako je propušten, ni prvi ni posljedni primjer u svijetu fudbala, u normalnim zemljama kažu hajdemo podvući crtu, izvući pouke i krenuti dalje!

Da bi se krenulo dalje moramo se otvoreno suočiti sa realnim stanjem, u svemu tome svoju ulogu moraju odigrati svi učesnici u tom procesu pronalaska talenata, mladi igrači, njihovi roditelji, potom treneri u klubovima, skauti, menadžeri, novinari, navijači i na kraju selektori.

Kada razgovarate odvojeno sa njima dobijate dojam da su samo “oni” u pravu a da ovi iz drugih kategorija nisu na pravom putu. Evo pokušaću iznjeti sta najčešće jedni drugima zamjeraju i šta bi trebali popraviti da bh. fudbalu bude bolje.

Dječaci treba da shvate da bez obzira na talenat, bez velikog rada i ogromnog odricanja neće postati igrači. Njihovi roditelji moraju se pomiriti sa tom istom činjenicom, te plus tome dodati bitan detalj, da se mnogi od njih odreknu razmišljanja, da će uz pomoć svog djeteta rješiti sva svoja životna pitanja.

Treneri u mnogim klubovima i akademijama, da zarad boljeg CV da prestanu u reprenznetaciju “gurati” svoje igrače polutalente koji su stasali pod njihovom palicom. Skauti trebaju da skautiraju potencijlne momke da ih prate duži period i da ne podliježu kvantitetu već isključivo kvalitetu. Da menadžeri u želji za što boljom zaradom prestanu forsirati sve i svašta u repku. Dovoljno je prelistati portale, i vidjeti koliko je tog jutra talenata izrazilo želju da obuče nacionalni dres, i shvatiti da su dio te priče i većina medija.

Navijači kao i ostalih 5,5 miliona Bosanca i Hercegovaca su ujedno i izbornici koji imaju po par talenata u desnom ili lijevom đepu. Na kraju dolaze selektori koji trebaju da odaberu “prave” i preuzmu odgovornost.

E sad tu dolazi do problema jer u svim reprenznetativnim selekcijama od U15 do U21 i plus “A” tim ima maksimalno 110 mjesta, a na hiljade kandidata. Naravno ko imalo poznaje matematiku zna da nekoliko hiljada ne može stati u 110. Koga onda i kako izabrati, a ne pogriješiti, prirodno je da svaki šef struke hoće da u timu ima najbolje igrače, da pobjeđuje da se kvalifikuje, da osvaja trofeje, da mu igraju fudbaleri koji su standardni u nekom od timova petice itd.

Jedini način je da gore svi pobrojani dobronamjerno sugerišu, a da struka bez ikakvog stresa bira ali i odgovara. Da struka, nađe pravi model i način selektiranja i skautiranja djece i da naravno onda ona stoji iza toga. Modela u svijetu ima raznih, neki su uspješni neki nisu, naravno treba izabrati uspješne a bosanskohercegovačkom fudbalu bi odgovarao model koji bi pokrio razvoj dječaka u domovini i u dijaspori.

Iskreno sumnjam da će ovaj osvrt nešto bitno promjeniti, i dalje će svi pričati svoju priču, a siguran sam da onaj ko uspije usaglasiti mišljena mladih igrača, njihovih roditelja, potom trenera u klubovima, skauta, menadera, novinara, navijača i selektora je zasigurno zaslužio Nobelovu nagradu.

PODIJELI