Piše: Haris Zilić
Tačna je ona “U svakoj šali ima pola istine”, nekad surova i oštra.
Bilo je to negdje sredinom januara. Drug me nazvao da bacimo “šuplju” uz jutarnju kafu. O fudbalu, sportu, svemu pomalo. A to je bio period kada je Liverpool preskočio pakleni decembar i opasni Boxing day.
– Jao kako igra Liverpool, ubit će u pojam ostale, tačno će svijet zaustaviti zbog njih.
Evo, danas u ovoj samoizolaciji izazvanoj koronavirusom, “dumam” o toj njegovoj izjavi. A, prervnem i film o Rodgersu, Stevenovom klizanju, rekordima Sturridgea i Suareza, onoom “vragolastom” Sterlingu, pa i onih nedovoljnih prošlosezonskih 97 bodova.
Pa sam sebi postavim pitanje. Jel’ zaista toliko “proklet” klub?
Možda je ovo ipak samo dobar ispit za sve. Za cijelo čovječanstvo, sport, a i grad muzike, grad historije, fudbala i antologijskih noći.
Pustit ću sebi legendarnu od Beatlesa “Yeastrday”, jer sam uvjeren da će ovo sve biti jučer, da će sve proći, a i oni zbog kojih se “zaustavljalo”, postati jači.
Ne bi bila slast uzeti sve pred ciljem, najslađe dolazi na kraju. I proće virusi, proće izolacije, klizanja, greške, uzbuđenja, razočarenja, ali on nikad neće hodati sam. Ni u ovoj situaciji, jer korona se ne može “okliznuti”, ona samo može nestati, a onda će se svi navijači sjetiti 1990. godine, vidjeti reprizu one utakmice protiv QPR-a, sada samo u modernijoj i boljoj verziji, možda i u julu ili augustu.
Klopp mirno spava, spavat ćemo i mi, čuvat se, jer zdravlje je najvažnije, a šampion se ne rađa preko noći.
Okrenite stranicu optimizma, vidimo se na ljeto, tada ih neće niko zaustaviti, a možda i ranije bude ona repriza iz 1990. godine.