Piše: Miralem Muminović
Reprezentacija Bosne i Hercegovine je izgubila, opet. Ništa tu ne bi bilo čudno, eno i Brazil izgubio, dešava se svima, ali se valjda nikome ne dešava tako bolno i tako bezrazložno kao nama. Ova Slovačka je bila idealan plijen: razdrmani zbog loših rezultata, izostanak najboljeg igrača, nedolazak domaćih navijača…- ali desimo se MI. Zapravo, ovu utakmicu smo izgubili upravo onu noć kada smo pobijedili Island: kada su nas novinari i javnost već odveli na EURO ako pobijedimo Slovačku, kada smo Dedića preselili u Barcelonu, kada smo Kruniću napravili spomenik pred Bilinim Poljem… Vjerovali smo tako da je dovoljno samo se pojaviti na travnjaku bratislavskog stadiona i evo nova tri boda (i na EURU smo).
Potpisnik ovih redova je prije godinu i po, nakon remija u Ukrajini pisao o fenomenu euforije kod nas. Interesantno je da je svako slovo ovog teksta aktuelno i danas, bilo je aktuelno i onomad pred Dansku, i pred Portugal, i pred S. Irsku i pred SiCG. U svim tim utakmicama smo izgubili i prije nego što smo izašli na teren jer nismo mogli pobijediti sebe. Sinoć, onako emocionalno potrošeni prije tri noći, nismo mogli nadoknaditi energiju, a naročito ne sa potpuno istim igračima i istom formacijom.
U svim ranijim situacijama smo donekle čak i imali razlog za zadovoljstvo, možda i pretjerano zadovoljstvo koje se eto nesretno prelilo u euforiju. Međutim, u ovom zadnjem slučaju razlog za zadovoljstvo je bio samo rezultat. On nas je opčinio i pored očiju nismo vidjeli, ili nismo htjeli vidjeti sve propuste i nedostatke u utakmici sa Islandom. Gotovo niti jedna kritika od strane stručnjaka ili novinara nije se mogla pročitati nakon Islanda, a ko god sada, hladne glave, pregleda snimku te utakmice, zaključit će da smo pobijedili samo zahvaljujući trenutku (ili preciznije- tri trenutka) inspiracije jednoga igrača. Za 90 minuta je bilo samo nekoliko smislenih akcija, Islanđane smo dobili isključivo individualnim kvalitetom. Statistika kaže da smo imali više šuteva (13-9), ali je posjed ubjedljivo bio na njihovoj strani (37%-63%), imali su više kornera, po jedna propuštena velika prilika. U suštini, utakmica je bila poprilično izjednačena, pa je rezultat od 3:0, realno, previsok. Srećom po nas pa se onaj golobradi mladić sapleo kada mu je Šehić servirao priliku, ko zna kako bi se završila utakmica da je pogodio za 1:1. Međutim, nije pogodio, pobijedili smo pa se historija opet počela ponavljati: počeli smo se ponašati kao svjetski prvaci, hvalospjevi su se redali na selektora, Vicu, igrače, fizioterapeute, redare. „Fantastična igra“, „Brutalna utakmica“, „Zmajevi zapalili Island“, samo su neki od naslova. Iako je selektor oprezno najavio da će spustiti na zemlju igrače, treba priznati da u tome nije uspio, da su sagorjeli u Bratislavi i da na psihološkom planu mora poraditi možda i više nego na fizičkom.
Šta dalje? Kvalifikacije su tek počele, ovo čak i nije kiks, Slovaci su svakako bili favoriti, i čak se može reći da imamo bolju situaciju od njih jer su oni ispustili već upisane bodove protiv Luksemburga. Nas čeka vjerovatno najlakša utakmica (utakmica u kojoj imamo najmanja očekivanja), ona u Lisabonu, a zatim dolazi prava borba. Ukoliko se spustimo na zemlju i ponizno priđemo svakom meču, pa i onom protiv Lihtenštajna kući, možemo se nadati plasmanu na EURO, ali ako nastavimo poslije svake pobjede umišljati da smo Argentina, slijedi bolno prizemljenje na kakva smo, nažalost, itekako naviknuti.