PODIJELI

Bivša jugoslovenska država nije imala samo vrhunske igrače, poput Džaje, Osima, Šekija, Škije, Vokrije, Oblaka, Bobana, Deje, Haseta, Ringova, Huke, Šećera, Papeta… Svaki grad, svaki klub imao je moćnika, fudbalskog entuzijastu, koji je 24 sata živio za svoj grad i klub.

 

Recimo u Splitu i Hajduku su u ono prijeratno vrijeme najveći autoriteti bili Tito Kirigin i Ante Žaja. U Zagrebu Otto Hofman, zatim Ivo Vrhovec, Slavko Šajber, a pred rat vrlo sposoban i moćan slovio je bankar Josip Šojić, čiji je sin Željko bio veznjak Dinama.

 

  Otto Hofmann

 

Zaštitni znak Rijeke jednako popularan kao Miodrag Kustudić bio je Ljubo Španjol. Jedno vrijeme radio je u Vojvodini. On je s Tonkom Vukušićem stvorio šampionsku generaciju koju je vodio Ljupko Petrović. Za uspješne rezultate beogradskog Rada veže se ime “neimara” Selje Jovanovića.

 

U Čeliku je “alfa i omega” bio Ismet Rizamulić, a pred rat i Sulejman Čolaković, te Suljo Haračić i Muhamed Islamović. Ivan Zidar, uspješni građevinski poduzetnik bio je “zidar” Olimpije.

 

Slobodin zaštitni znak je Anto Raos, a za veležovca Josipa Jolu Musu, znalo je svako dijete u Mostaru i Hercegovini. Bugojansku Iskru je do Prve jugoslovenske lige doveo je čuveni Stjepan Domaćinović “Kokan”. U Zadru su Ante Jurjević “Baja” te Reno Sinovčić skoro pola stoljeća bili otac i mati u “Stanovima”, pa i u gradu.

 

  Jole Musa

 

 

Za dubrovački GOŠK veže se ime čuvenog Pere Vičana. Crvena Zvezda je krajem osamdesetih godina bila pod kontrolom Dragana Džajića i nekada sjajnog košarkaša Vladimira Cvetkovića. Pomenuti je tandem najzaslužniji za Zvezdine uspjehe, evropsku i svjetsku titulu. Ono što je Ulli Henes u Bajernu bio je to Džajić u Zvezdi. Koji sigurno ne bi bio uspješan da pored sebe nije imao Cvetkovića.

 

Partizan, kao “vojni” klub nije imao prepoznatljiva imena u vodstvu, jer je armijski “Generalštab” regrutirao kadrove u Partizanovu upravo. Tako je jedno vrijeme u najužem vodstvu bio i dr. Franjo Tuđman, kasnije hrvatski predsjednik. Dugo je u Partizanu “vojnički” duh bio oličen u generalu Jovi Popoviću. Partizan je pravu reformu doživio s Ivanom Ćurkovićem, Nenadom Bjekovićem i generalnim sekretarom Žarkom Zečevićem. Oni su tvorci novije historije Partizana.

 

 

  Ivica Čurković

 

Osijek je kod sudija bio omiljen u vrijeme direktorovanja Milana Španjića, simpatičnog brkice, boema i slavonskog “bećara”. Španja je i danas najpoznatiji Osiječanin među sportskom rajom na prostoru bivše države. Svaki sudija “Od Triglava do Đevđelije” zna za trebinjakog generala Vladu Šegrta. Među sudijama i nogometnom rajom i danas se prepričavaju anegdote s Šegrtom.

“Ja u fudbalu najviše volim kad se sudija zaleti u prstom upre u kreč. Ja se tome obradujem ko malo dijete – govorio bi na večeri general Šegrt sudijama i službenim licima. Rijetko je u Trebinju bilo utakmica da nije sviran penal u suparničkom šesnaestercu.

 

Sarajevo je imalo čuvenog Svetu Vujovića, sportskog radnika i džentlmena kakvih je malo u svjetskom nogometu. I Željo je imao Subhiju Karamehića i još neke utjecajne osobe iz javnog života, ali i vrlo sposobne, dokazane autoritete kakvi su bili Hajrudin Hajro Čengić i Zdenko Jelić. I danas se njihova riječ uvažava. Bilo je još sportskih radnika u ono vrijeme u svakom manjem i većem gradu, u opštini, mjesnoj zajednici.

 

Bivša je “Juga” imala jednog “tatu”. Koji je radio za sve klubove. On se zove i još je živ Velibor Džarovski “Džaro”. Podjednako (ne)omiljen u svim klubovima, jer je radio sa svima i za sve. Kao njegov partner i desna ruka bio je Bosanac Hamdija Hodžić “Hodža” iz Devetaka. On je najviše radio za svoju Slobodu, ali i za Spartak, čiji je “babo” bio Tomislav Tole Karadžić, kasnije predsjednik Partizana.

 

I BiH je u novijoj historiji imala svoje “kapitalce”, sposobne, školovane za sve situacije sportske radnike. U Sarajevu su to bili Muhamed Hamo Granov i Nijaz Merdanović. U tandemu su bili “opasniji” od nekadašnjeg tandem Sušić i Pašić. S njima je “nemilosrdnu” borbu, a u duhu fair playa, vodio Nijaz Brković. I manje više izlazio kao pobjednik. Brković je tada bio najmlađi sportski radnik, ali i najinteligentniji. Tek iz kopački zasjeo je u fotelju generalnog sekretara. Učio je, zapisivao od svih. Od Bjekovića, Novosela, Ćurkovića, Zečevića, Mamića… O kakvom se sportskom radniku najbolje svjedoči izjava Refika Šabanadžovića.

 

 

“Da smo imali Nijaza Brković, osvojili bi Kup UEFA-e”, izjavio je Šabanadžović. Danas je šef Željine administracije Faruk Brković, jedan od najperspektivnijih sportskih radnika u regionu, koji je čest sudionik seminara po Evropi, a nedavno je bio u posjeti čuvenom Ajaxu. Sarajevo danas nema prepoznatljiva imena, jer su gazde iz Malezije i Vijetnama svu moć dali Sabrini Buljubašić. Nekada su tu bili: Hamo Granov, Merdan Nijaz, Misro Alihodžić, Salko Muhić…

 

  Faruk Brković

 

Dama je bila i na čelu Olimpika Bisera Gracić. Pravi biser nogometa. Tada je gazda kluba bio njen brat Nijaz Gracić. Od sportskih radnika najviše je, uz Brkovića napravio Ivica Pekić. Legendarni “Berlusconi” u sedam godina je visočku Bosnu doveo od kantonalne do elitne lige. “Karioke” su čak bili šampioni BiH, osvajači Kupa, ali u Evropu nisu mogli zbog administrativnih prepreka NSBiH. Sve što je u Visokom i Bosni urađeno bilo je u mandatu Pekića, kojeg su krasile ljudske i gospodske osobine. Bio je džentlmen i fajter kakav se dugo neće roditi na ovim prostorima. I danas svaki klinac u Visokom zna napamet igrače najbolje generacije Bosne.

 

 

   Bisera Gracić

 

 

U Posušju je vedrio i oblačio Ferdo Bašić. Koji se preko noći obogatio, doveo Posušje u vrh bh.nogometa i za par godina propao. U to vrijeme bio je pandan Zlatanu Miji Jeliću. Tada su Ivan Beus i Josip Bevanda bili “kadeti” školarci, a danas je Beus najmoćniji čovjek bh.nogometa. Što se najbolje ogleda u trofejima koje je Zrinjski osvojio posljednjih desetak godina. Ne samo da je gurnuo Široki u drugi plan, već svake prestupne godine titulu prepusti sarajevskim premijerligašima.

 

  Ivan Beus

 

U Kaknju je, kao sposoban i dokazan sportski radnik, egzistirao “Abeca”. Kojeg su rijetki znali po imenu i prezimenu. Vehid Amitović “Abeca” do posljednjeg dana života bio je uz svoj Rudar. Bio je sve spreman uraditi za “zelene”, a nikad na štetu nogometa. Ma, šta to značilo….

 

Hamdo Abdić, čuveni krajiški komandant Jedinstvo je izveo u Evropu. Zamalo je slavni Juventus doveo u Bihac. Danas Jedinstvo grčevito se bori za opstanak u Prvoj ligi. Bajro Bačić bio je glavni “Baja” na Tuzlanskom kantonu, a njegov Lukavac ispred Želje, Sarajeva, Veleža, Slobode… Lukavac je s Bajrom bio centar nogometa u Tuzlanskoj regiji, pa i šire. U to vrijeme je taj kanton bio najmasovniji, s najviše prvoligaša.

 

 

Osim Slobode i Lukavca u elitnom rangu jedno vrijeme igrali su još Zmaj od Bosne s Avdom Mešićem na čelu, zatim Budućnost iz Banovića, iza koje su stajali Mirsad Kukić “Kuko”, moćni političar i Huso Golać. Uz Gradinu su bili srebrenički kadrovi Halid Kovač i Mehmed Bajraktarević. Prava gospoda i vrsni privrednici. O Drini, koja je također igrala u elitnom rangu, brinuo je Ferid Hodžić, čuveni podrinjski komandant. Svi su oni, uz premijera Hazima Vikala, bili ministri u Vikalovoj vladi Tuzlanskog kantona. Igrati u pomenutim klubovima bilo je jednako kao danas u Red Bulu iz Salzburga.

 

Čelik je bio na plećima Hame Islamovića, Seje Preldžića i Rasima Salčinovića. Leotaru su titulu donijeli, pored trenera Mileta Jovina, klasni igrači, poput Stojanovića, Milenkovića, Stojkovića, Kerkeza, Popovića, Šarabe, Krunića, ali i svestranost Đoke Vučinića, koji se dobro uvezao i pozicionirao kako i gdje treba. Što je donijelo rezultat. Na sceni je bila, od 1998. pa narednih dvadesetak godina galerija izuzetno uspješnih sportskih i političkih atuoriteta, stručno potkovanih, poput Kemala Kozarića, ministra u KS, Sabahudina Žuje, Milana Jelića, Slobodana Tešića, Nijaza Merdanovića, Redžada Ćatića, Rusmira Cvike, Ede Trklje, potom Đurića iz Orašja, Hamde Abdića, Željka Kopanje, Radmila Šipovca, braće Iljo i Vlado Dominković, Blaža Zivkovića, Dragana Kuline, Milorada Laleta, Marjana Đurića i drugih.

 

Danas Olimpik u Dini Osmanoviću, Dizdaru i Bunji ima možda najsposobniju upravu. Naredni nogometni izbori pokazat će šta su sve sposobni uraditi za boljitak nogometa. Već sada se naziru konture sportskog kompleksa kakav nema niti jedan klub u regionu. Nije to sve. Bilo je, i još ima kapitalaca. Koji nedostaju bh.nogometu. To su ljudi koji su radili i gradili. Živjeli za klub.

 

Takav je bio Senad Misimović, po mnogima najsposobniji sportski radnik kojeg je BiH imala. Sve što danas vidite na Grbavici je djelo Misimovića i njegovog tima.

 

  Senad Misimović

 

Idejni arhitekta današnjeg i budućeg Borca je Vico Zeljković, vrlo moćan, sposoban, autoritativan, ambiciozan. Svi koji ga malo bolje poznaju tvrde da će Vico s Dejanom Lukendom i saradnicima od Borca napraviti najbolji tim na ovim prostorima.

 

 

Azmir Husić, Boris Stanišić, Mensur Mušija i Šemsudin Hasić, Senad Misimović, danas svojim angažmanom, autoritetom, finansijskom moći, autoritetom podsjećaju na nekadašnje sportske radnike s ovih prostora, ali na biznismene koji su na čelu evropskih klubova. No, svi su oni “hendikepirani”, jer su vezani za klubove, a njima je mjesto u NSBiH. Tamo se kroji sportska politika. Današnji nogomet i sve što će sa sobom donijeti kao posljedica korone, kao nikad više treba gore spomenute sportske radnike. Kako u klubovima, tako i u Savezima na svim nivoima.

(Sportske.ba)

PODIJELI