PODIJELI

Piše: Mladen BOŠNJAK

Žrijeb skupina Lige nacija odredio je mjesto reprezentaciji Bosne i Hercegovine: u eliti! I nema (barem ga nebi trebalo biti) prijatelja nogometa i nogometne reprezentacije koji nije tom prilikom osjetio ushit, ponos, radost i, da ne kažem, nadutost. To je to, tu mi pripadamo, barem na mjesec dana koliko natjecanje bude trajalo. I mi ćemo se kočoperit i davati sebi na važnosti. Koliko god to trajalo, zaslužili smo!

Nitko realan i osnovnim nogometnim znanjem potkovan neće očekivati čudesa, neće zamišljati naše trijumfe na Johan Cryiff areni, niti na San Siru. Svi kojima je stalo do reprezentacije sasvim opravdano će očekivati spektakl i dostojanstvo, fer držanje i požrtvovanje. Uostalom, od naših reprezentativaca to očekujemo godinama. Jedini imperativ u našim projekcijama, navijačkim i novinarskim (a to mu, u konačnici, dođe na isto), jesu očekivanja da pobijedimo Cipar, Armeniju i slične izabrane vrste tog ranga. Jer, ipak nekolicina naših igrača nosi igru velikih europskih klubova, većina ih se „slika“ po elitnim natjecanjima, većina je astronomski plaćena. Zato visi taj imperativ, to očekivanje da rasterećeni svih briga, u prvome redu egzistencijalnih, pobjeđujemo reprezentacije koje samo mogu sanjati da se nađu u natjecateljskom društvu velikana kakvi su Nizozemska i Italija. Pa, na koncu konaca, i Poljska.

S tim ponosom i ushitom (nadutost ovom prilikom moramo istresti iz grudi) zato idemo u susret baraža koji nam određuje (ne)sudjelovanje na Europskom prvenstvu. Idemo u susret proljetnim utakmicama koje će nam odrediti ljetno raspoloženje. Angažiranost naših igrača, potpuna svijest o odgovornosti prema svekolikoj sirotinji razastrtoj diljem zemlje koja sa zebnjom očekuje prvi zvižduk na Bilinom polju. Jer, Miralem Pjanić, recimo, nije odgovoran Agneliju koliko tim navijačkim garibima. Agnelija može promijeniti kad zaželi, a izmučenu i (polu)spaljenu Domovinu ne može – sve i da hoće!

I sad, štovani čitatelju, zamisli idealnu situaciju: prolazak baraža, dobar dojam na Europskom prvenstvu, pa divna i ugodna jesen sa kremom svjetskog nogometa na Bilinom polju ili na Grbavici, svejedno. Ta situacija nije neostvariva, nije nedokučiva, nije nestvarna. Moraju samo naši reprezentativci dokučiti ponos, ushit i slatkasti nemir u grudima zbog grupe Lige nacija koja nas je „zapala“. Ona – ta grupa – jasno je, neće impresionirati Edina Džeku ili Lulića, ili Višću, ali oni moraju misliti na one koji taj osjećaj nosiveć godinama, na one koji su ispijali pehare gorkog sadržaja.

Zbog njih se igra, njima se poklanjaju pobjede, njima se „uvale“ porazi, njima ostaju besane zeničke noći, njima su suđeni prljavi hodnici lokalnih vlakova. Njima je adresirano sve osim silnih milijuna kojima se kite naše zvijezde.Racionalni, raspoloženi, optimistični i realni krenimo ka proljeću bosanskohercegovačkog nogometa.

PODIJELI