Poznata bosanskohercegovačka sportska menadžerica Mirsada Mira Poljo umrla je na današnji dan prije pet godine u Italiji, od posljedica bakterijske infekcije koja je izazvala plućnu opstrukciju.
Njen odlazak veliki je udarac za naš sport, nenadoknadiv gubitak za Bosnu i Hercegovinu koju je voljela cijelim svojim bićem.
Lobirala za BiH u UEFA-i i FIFA-i
Ogroman je njen doprinos u lobiranju BIH za članstvo u FIFA-u i UEFA-u, kada je “obijala” vrata ureda u Nyonu zajedno sa Džemaludinom Mušovićem, Farukom Hadžibegićem, Sabahudinom Vugdalićem i drugima.
Zahvaljujući Mirsadi Poljo, Bosna i Hercegovina je u Bologni bila domaćin svoje kvalifikacione utakmice za plasman na SP 1998. protiv Hrvatske.
Ona je možda i najzaslužnija osoba što je u teškim ratnim vremenima, bh.sport imao svoje ambasadore širom svijeta.
Rođena Sarajka spletom okolnosti početkom osamdesetih godina otvorila je butik “mini shop Mira” u Gorici. Jednom prilikom u njen butik ušli su kadetski reprezentativci Jugoslavije načelu sa selektorom Rusmirom Halilovićem koje je predvodio Dražen Petrović. Reprezentacija je tada igrala sa Italijom u sklopu priprema za kadetski Eurobasket u Grčkoj.
Brzo je shvatila da je menadžerstvo posao budućnosti i počela je da se pojavljuje kao posrednik u transferima košarkaša, a kasnije i nogometaša.
Prodorna, elokventna, sposobna, jasna i nedvosmislena, otvarala je mnoga vrata.
Formirala košarkašku selekciju BiH
Koliko je, zapravo, Mira Poljo značila bh. sportistima, posebno košarkašima, najbolje svjedoči priča iz knjige novinara uglednog američkog magazina “Sports Illustrated” Alexandera Wolffa, “Big game, small world: A basketball Adventure” (“Velika igra, mali svijet: Košarkaška avantura”) u kojoj istražuje kako je košarka postala najpopularnija igra planete, posebno u bivšoj Jugoslaviji.
Redovi koji slijede iz ove knjige posvećeni su angažmanu Mire Poljo u spasavanju bh. košarkaša pred Evropsko prvenstvo u Njemačkoj, 1993. godine.
Dok se Eurobasket 1993. godine u Njemačkoj približavao, tri bosanskohercegovačke zvijezde su već živjele izvan Balkana igrajući u klubovima u Njemačkoj i Izraelu.
Ali, da bi stvorila respektabilan nacionalni košarkaški tim, Bosni su bili potrebni igrači poput Samira Avdića, jednog od učesnika Pešićevog Svjetskog juniorskog prvenstva u Bormiju 1987. godine.
Problem je bio u tome što je Avdić proveo najveći dio 1992. godine u prvim borbenim redovima braneći Sarajevo. U rano jutro prvog aprila, sa ostacima kasnog snijega koji se razvlačio po zemlji, Avdić i još šestorica momaka, bez ičega osim odjeće koju su imali na sebi, cipela na nogama i male sportske torbe na leđima, pošli su preko pojasa ničije zemlje do sarajevskog aerodroma.
Više od dva kilometra igrači su puzali, potom trčali, kroz jarke i nizove drveća, prije no što su stigli do Hrasnice, gradića koji je bio u bosanskim rukama. Pa onda preko Igmana i planine na granici Bjelašnice, da bi pred kraj dana stigli u selo Pazarić, gdje ih je čekao autobus da ih odvede kroz Hrvatsku do Italije.
Imali su nevjerovatnu sreću.
“Mira je bila majka, otac, banka, kuhar i domar”
U faustovskoj pogodbi za čuvanje aerodroma otvorenim, srpske trupe su dozvolile letove namijenjene pomoći sve dok UNPROFOR zabranjuje civilima da lete. U noći kad je sedam bosanskih košarkaša otišlo u slobodu, devet drugih Bosanaca bilo je ubijeno.
“Mira Poljo je bila naš logistički centar”, rekao mi je Avdić. “Naša majka, naš otac, satelitski telefon, banka, kuhar, domar… Jednom riječju – sve.”
Pomogla je da se nađu mjesta za treniranje i ugovorila egzibicione utakmice za bosanski tim u Italiji. Široki natpis, koji se razvijao u svakom mjestu u kojem su Bosanci igrali, sa ljiljanovim cvijetom kao obilježjem i apelom “Zaustavite rat!” bio je okačen u dnevnoj sobi njene kuće u Bologni.
Apelovala je na Kukoča i Rađu, koji su poklonili cipele, topla odijela i novac za kampanju. Iz vremena kada su zajedno bili u Bormiju ali i u danima koje su provodili ranije, Kukoč se sjetio da Avdić nosi isti konfekcijski broj kao i on. Ali nije imao pojma da je Avdić toliko oslabio od proteklog novembra da je odijelo na njemu izgledalo poput vreće.
Tokom prve nedjelje kvalifikacija, Bosna se suočila sa Italijom, čiji su igrači svaki dan imali dnevnicu od dvije stotine dolara. Iako Bosanci nisu dnevno imali ništa i iako je većina od njih bila iscrpljena od života u ratu, pobijedili su Italijane i napredovali ka posljednjoj rundi.
Proboj je zaustavljen utakmicom u kojoj su izgubili od Hrvata, kada je jedan od najboljih igrača BiH, Mario Primorac, čitavu utakmicu presjedio na klupi.
Pronašla klubove bh. košarkašima
Poslije Eurobasketa u Njemačkoj većina igrača iz bosanskog tima nije imala novca, kuće, ni predstave šta da rade dalje. Četvorica su pošla sa Mirom u Bolognu. Tri mjeseca su živjeli kod nje, jeli i prali veš u Casa Poljo dok je ona razrađivala taktiku i mrežu svojih kontakata. Avdiću je našla angažman u Malagi, klubu iz Španije.
Turska košarkaška federacija ponudila je košarkašku nacionalnost svakom bosanskom košarkašu mlađem od dvadeset i pet godina, obezbjeđujući azil za još nekolicinu.
Mirina kuća na pola puta se lagano praznila. Na uvrnut način, borba je promovirala košarku.
“Sada imamo svoj nacionalni tim u invalidskim kolicima”, kazala je. “Prije rata ga nismo imali.”
Zastupala je velike košarkaše poput Tonija Kukoča, Predraga Danilovića, Arijana Komazeca, Žarka Paspalja, Gorana Grbovića, Dinu Rađu, Duška Vujoševića, dok je od naših zastupala Gordana Firića, Samira Avdića, Nenada Markovića, Harisa Mujezinovića, Ivana Opačka… Bila je veliki oslonac našim sportistima u inostranstvu.