PODIJELI

PIŠE: Mladen BOŠNJAK

Scenarij razvoja događaja oko mlađahnog Anela Ahmedhodžića bio je apsolutno predvidiv. Počelo je s ucjenama da će igrati za Švedsku „ako se naš savez bude zezao“, nastavilo se s Bajevićevim pozivom i novinarskim pretjerivanjima u ocjeni njegovih igara. Nedolazak na najnovije okupljanje, u takvim slučajevima, logičan je slijed.

Prema scenariju menadžera i članova obitelji slabašna i neperspektivna Bosna i Hercegovina nije baš najlukrativnija podloga za nastavak karijere „mladića naših korijena“. Korona je došla kao naručen izgovor za izbjegavanje reprezentativnih obaveza. Bosna i Hercegovina kao odskočna daska – da, a za dalje – vidjet ćemo!

Nažalost, obistinilo se ono što sam prije otprilike mjesec dana pisao na ovom mjestu. Poručio sam tom mladcu, nespornom talentu koji odrasta u preambicioznom okruženju, da igra za one koji ga tako čežnjivo zovu, da gradi karijeru, a patriotizam može izraziti na stotinu drugih načina. Bio sam izložen stampedu portalskih masturbacija, bijesu internetskog jada i anonimnog šljama.

Volio bih pročitati šta misli ta nakupina bezvrijednog sala, sad kad se mladi reprezentativac počeo sprdati s pozivom u izabranu vrstu i kad se narugao naciji. Šta sad misle „dežurni domoljubi“ i kako ocjenjuju ovakvo ponižavanje nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine.

Roditelji i menadžeri, agenti i savjetnici, kao i smutljivci svih sojeva, neizbježna su pratnja svih selektora naše izabrane vrste, oni su kamen oko vrata, Domaklov mač, kamenčić u cipeli… Ako ih se netko nakratko uspio otarasiti polučio je dobar rezultat . Ali, taj ne može dugo, ubrzo nakon „osamostaljivanja“ naleti na minu tipa Cipar, Izrael ili Armenija.
Stoga govorim – po cijenu ponovnog neukog i neukusnog internetskog linča – da je slučaj s Ahmedhodžićem bio predvidiv i proziran. Stoga ne govorim da bismo iz ovog slučaja „trebali izvući pouku“ jer pouke nama ništa ne znače, mi četvrt stoljeća kao država živimo u improvizaciji, ona nam je normalno stanje, pa tako je „normalno“ da s reprezentacijom beskonačno improviziramo i eksperimentiramo. Iz dva razloga: Što nismo sigurni u vlastiti izbor i što tuđi izbor slušati – moramo! U protivnom letimo s klupe.

Ahmedhodžić je tek broj u galeriji nametnutih i silom uguranih. Ukoliko ne prekinemo s tom praksom ubrzano ćemo stići tamo gdje smo krenuli nakon Safeta Sušića: na europsko dno!

Stavovi izneseni u ovome tekstu su stavovi autora i nužno ne odražavaju stav uredništva portala.

PODIJELI