PODIJELI

Gol u »majstorici« u Frankfurtu moj je najčuveniji gol, najslavniji, baš je taj moj gol u 13’odlučio, pob’jed’li smo 1:0. Španjolci su otišli kući, a mi na Svjetsko prvenstvo ’74. Ali, na prvenstvu naš Savez nije im’o novca za obećane nam premije, propa’ne sve i ostali smo zvan’ćno sedmi – sjećao se u svibnju 2004. godine u Sarajevu Josip Katalinski-Škija, jedan od najboljih nogometaša i ljudi koje sam upoznao.

Josipa Katalinskog-Škiju, tada koordinatora za omladinski nogomet Nogometnom savezu Bosne i Hercegovine, posljednji sam put vidio početkom svibnja 2004.godine u Sarajevu; tada je imao pedeset i po’ godina. I dalje je pomalo ličio Jean Paulu Belmondu, koji je uvijek volio nogomet, a u mladosti jedno vrijeme čak i branio. Dobri je Škija u dobra, jašta nego dobra, spominjanja otišao 2007. godine. I prije i poslije mnogi su davali ruku u vatru da je Škija nadimak dobio po hercegovačkom duhanu, škiji, ali je istina bila drugačija. Baš tada u Sarajevu, iako smo se poznavali još s kraja šezdesetih dvadesetoga stoljeća, Škija mi je ispričao da je svemu kumovao jedan skeč u školi u kojem je glumio nekog – Škiju. Kući su ga zvali Zvonko, to mu je bilo i kumovsko ime, a za svoj prvi klub »Igman« najprije je bio – Jovo. Te davne 1963. godine Josip Katalinski je s petnaest godina trebao zaigrati za juniore, ali sa specijalnim liječničkim pregledom.

Njegov je »Igman« bio siromašan mali klub, nije za to, što bi rekli Sarajlije, im’o para. Trener je jednostavno Škiji rekao: »Ma kakav, bolan, specijalni pregled! ‘Ko će to platit’? Idi, Boga ti, kod komšije i uzmi njegov rodni list, samo da je dvije godine stariji! Ode Škija kod komšije Jove Radojevića i na njegov rodni list nalijepi svoju fotografiju. Tako je počeo igrati „pravi fudbal“, iako je on i u mahalama i na livadama vazda bio pravi.

Za sve Sarajlije, svu njegovu raju, ali i one koji pamte odlične igre Katalinskoga u »Željezničaru« i »Nici«, onu 41 utakmicu i deset golova u reprezentaciji Jugoslavije, pa i onaj najčuveniji u frankfurtskoj »majstorici« u veljači 1974., s koje sam izvještavao, pogodak kojim je Jugoslavija pobijedila Španjolsku i otišla na Svjetsko prvenstvo u Njemačku – Josip Katalinski je bio i ostao Škija.

MOJ NAJČUVENIJI GO’

Jes’, Španjolcima sam dao svoj najčuveniji go’, tako važna utakmica, pa 1:0, pitanje je šta bi bilo da je bilo 4:0 – nasmijao se Škija, a onda smo se vratili trideset godina unatrag.

Ovo je je priča o čuvenoj frankfurtskoj majstorici.

Škija je bio čudo od igrača, centarhalf ili libero, a često strijelac, nerijetko odlučujući klupskih i reprezentativnih pogodaka, glavom i nogom iz igre, ali i iz jedanaesteraca. U A-reprezentaciju Jugoslavije na »Kupu nezavisnosti Brazila«, 14. lipnja 1972. godine uveo ga je selektor Vujadin Boškov. U debitantskoj utakmici Jugoslavija-Venezuela 10:0 Škija je u 54′ dao gol za 8:0.

DŽENTLMEN VUJADIN BOŠKOV

Ali, Boškov nije imao sreće u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u SR Njemačkoj 1974. Neumoljivo, dosadno uporna i moćna kiša nadmetala se s brisačima automobila, cijelim putem od Rijeke do Podvina i hotela iz bajke u čarobnom, starom dvorcu, tamo negdje blizu Kranja. Dobri duh naše redakcije, fotoreporter Milenko Vuksan-»Čiča«, čovjek koji je nama mlađima bio i otac i pajdaš, prijatelj, nije nedužnoj kiši prestajao psovati – majku brljivu.

Bila je sredina listopada godine sedamdeset i treće, pošli smo na pripreme jugoslavenske nogometne reprezentacije, koja je 21.listopada u Zagrebu spremala odigrati, tada smo vjerovali, odlučujuću utakmicu za odlazak na deseto svjetsko prvenstvo – Jugoslavija ili Španjolska.

Veliki gospodin svjetskog nogometa Vujadin Boškov, kao igrač najmlađi reprezentativac kultne „Olimpijske momčadi“ iz 1952, sudionik dvaju svjetskih prvenstava, igrač reprezentacije Evrope, a kao trener prvak s madridskim „Realom“, nizozemski „Fayenordom“ i đenoveškom „Sampdorijom“, tada je bio već umirovljenik. U prvu je jedanaestoricu tada je petnaesti put uvrstio Katalinskoga. Ali, u Zagrebu je završilo 0:0, Boškov je džentlmenski podnio ostavku.

KARASI, KARAISKAKI – KARASIKAKI

U posljednjoj kvalifikacijskoj utakmici u Ateni Jugoslavija je pod komandom selektorske komisije (Miljan Miljanić, Milan Ribar, Sulejman Rebac, Tomislav Ivić i Milovan Ćirić), usprkos autogolu Katalinskoga (!), golom Karasija pobijedila Grčku 4:2. Euforčni su novinari pisali da bi se taj stadion trebao zvati Karasikaki, a ne Karaiska kako se tada zvao, a i sada se tako zove i „Rijeka“ je prije gotovo godinu dana tama igrala u izlučnim susretima za Ligu prvaka ili Europsku ligu. Tada su Jugoslavija i Španjolska imale tada po šest bodova, Grčka ni boda, uslijedila je »majstorica« u Frankfurtu, 13. veljače 1974. Hoće li trinaesti dan biti sretan ili nesretan Jugoslavenima ili Španjolcima?

PANIKA U FRANKFURTU

Tu »majstoricu« nikada neću zaboraviti. Bio je to moj prvi veliki novinarski zadatak u inozemstvu, kamo sam iz Zagreba poletio s kolegom i prijateljem iz „Sportskih novosti“ Milivojem Nikolićem-Nikom. Znali smo još od mojih studentskih godina, iz godina u kojima smo već bili novinarski honorarci. Poslije smo bili i izravni protivnici na tako dragim utakmicama zagrebačkih i riječkih novinara, Nik klasični lijevi branič, pravi bek, a ja desno krilo. Bio sam i brži i driblerskije raspoložen od Nika, ali se Nik, onako punašak, temeljan, takav bio i psihom, duhom, znao dobro postaviti, ponekad zaustaviti i faulom (nikada grubim!) i obaviti posao. Ostali smo uvijek dobri, sada se uglavnom vidimo na reprezentativnim utakmicama Hrvatske na Maksimiru.

»Lufthansin« Boeing, čini mi se 727, mirno je letio i stigao za nepun sat. U zlo doba. Utakmica je igrana »pegulastoga« 13. dana veljače 1974., ali me za vrijeme leta nešto drugo zeblo oko srca. Samo tjedan dana prije toga arapski su teroristi s te najveće evropske zrakoplovne luke oteli avion s putnicima, a baš na dan našeg leta u SR Njemačkoj su štrajkali zaposleni u svim državnim službama. Panika!!! Ukoliko se uopće mogla zanemariti činjenica da nije radilo devedeset posto čistača pa je rodni grad velikog Johana Wolfganga von Goethea izgledao poput golemog velikog razbacanog smetlišta, teško je bilo ostati mirnim uz činjenicu da radi i samo deset posto – policajaca.

TELEFON KAO PROKLETA SPRAVA

Sutradan sam ipak najviše proklinjao štrajkače frankfurtske pošte, čini mi se da sam baš tada počeo ćelavjeti, od muke. Gorio sam od želje da čitateljima „Novog lista“ što prije opišem ne samo pobjedonosni pogodak Škije Katalinskog u 13.minuti, jer su to vidjeli na televiziji, ne samo silnu radost naših gastarbajtera i tugu Španjolaca, ne samo dobre igre i jednih drugih pojedinaca… Nego i sve ono prije, za vrijeme i poslije utakmice, što svekolike kamere nisu uhvatile. Ali, na svaki upit kada ću napokon dobiti vezu s Rijekom, ono malo ljepuškastih telefonistica u press-centru samo se ljubazno i suosjećajno smiješilo.

Mogu li to mladi kolege, među njima i moj sin, sada na SP-u u Rusiji, uopće i zamisliti? U rukama su im najsuvremeniji laptopi, mobiteli imaju jednako čudesne moći, snimak i tekst moguće je u redakciju transferirati „dok si rekao keks“, a ipak i njih tresu i nervoza i želja da to ne samo što bolje nego i što prije obave.

ŠVICARSKA NE BI RODILA TESLU

Trinaestog veljače, koja se sve nemilosrdnije približavala sutrašnjem danu bio sam doslovno na rubu strpljenja. Ali, da se Tesla rodio u uređenoj i sređenoj Švicarskoj ne bi nikada postao Tesla, ne bi izmislio što je izmislio. Kada sam vidio da frankfurtske telefonistice neće u dogledno vrijeme uspostaviti vezu s Rijekom i „Novim listom“, u kojem me strpljivo čekala naša dobra redakcijska telefonistica Zlata Tomljanović (stenografe nismo imali) – promijenio sam „glazbenu želju“. Zamolio sam telefonistice da me spoje sa – Zagrebom! Da, Zagrebom. Očas sam more rečenica diktirao, iz glave, samo na temelju natuknica, tako smo onda morali raditi da budemo što brži – stenografu »Sportskih novosti«. Zamolivši ga najprije da sve to poslije izdiktira našoj strpljivoj Zlati. Bila su još to vremena u kojima smo pomagali jedni drugima u nevolji, iako smo na neki način bili konkurenti

PONOĆNE ČAŠE ŠAMPANJCA

Tek kada sam još jednom zahvalio stenografu osjetio sam silan umor. Ali sam i odahnuo. Ma, znao sam ja da bi se redakcija i bez mene snašla. Uzeli bi agencijski Tanjugov izvještaj, dopisali nešto jer su gledali TV u sportskoj sobi, uobičajeno bi me i potpisali jer sam i najavljen kao „specijalni izvjestitelj našeg lista“. Ali za mene – to ne bi bilo to. Ja sam za svoje, naše čitatelje želio odigrati tu „frankfurtsku majstoricu“. I za sebe, da se ne lažemo…

Taksijem sam poslije dospio još i do Motela »Esso«, baze pobjednika, gucnuti koju čašu trijumfalnog pjenušca, možda čak i pravog šampanjca, ne sjećam se više, porazgovarati sa slavljenicima, imena i prezimena kojih pamtim i danas: ENVER MARIĆ, IVAN BULJAN, ENVER HADŽIABDIĆ, BRANE OBLAK, JOSIP KATALINSKI-ŠKIJA, VLADISLAV BOGIĆEVIĆ, ILIJA PETKOVIĆ, STANISLAV KARASI, IVICA ŠURJAK, JOVAN AĆIMOVIĆ i DRAGAN DŽAJIĆ. Trinaesti se veljače neosjetno pretočio u četrnaesti.

NI’KO SRETNIJI OD MENE

rideset godina poslije toga dobri se Škija do u tančine sjećao svog pogotka odluke:

– Gol u »majstorici« u Frankfurtu u 13. Minutu moj je najčuveniji gol, najslavniji, jer je u tako važnoj utakmici baš moj gol odlučio, pob’jed’li smo 1:0. Pitanje je šta bi bilo da je bilo 4:0. Kad je Oblak oboren vidio sam da će Buljan da izvede slobodan udarac s te desne strane. Poš’o sam naprijed i ušunj’o se u nji’ove redove. Prikrad’o sam se drugoj stativi i vreb’o pril’ku. Lopta je srećom našla baš mene. Skočio sam koliko god mogu, a igranju glavom me učio baš Riječanin Tihomir Mrvoš, na nekom logorovanju republičkih juniorskih selekcija, i udario loptu glavom iz sve snage. Nji’ov golman Iribar se bacio i kratko odbio loptu pa smo obojica pali na zemlju. Bio sam brži i takoreći sa zemlje opuc’o nogom i ubacio je u gol. Ni’ko sretniji od mene! A kad sam na prethodnoj utakmici u Ateni dao autogol htio sam od od muke da ubijem.

NI TITO TO NIJE MOG’O ODRADIT’

Ali, na tom Svjetskom prvenstvu u SR Njemačkoj Jugoslavija nije postigla što je mogla, nije, zbog neraščišćenih odnosa, hajmo reći u državnoj politici, a samim tim i u Fudbalskom savezu Jugoslavije – promijenio je temu Škija. Jer, već smo jednom zavedeni, a to je kad su u pitanju kvalifikacije. S obzirom da je tada bilo limitirano i primanje u klubovima, umjesto obećane nagrade u onoj »majstorici« u devizama, koje nisu ulazile u platni sistem – mi smo dobili dinare. I tako smo mi već u februaru napun’li kvotu koja je bila – godišnja. I naravno plat’li poreze. Onda smo išli Oblak, Džajić i ja kod Staneta Dolanca, on je bio odma posle Tita, da probamo raščistiti stvari, da vidimo šta možemo uraditi kad je u pitanju Svjetsko prvenstvo, odnosno nagrada za Svjetsko prvenstvo. Sve je obećano. Kad smo došli na Svjetsko prvenstvo napravili smo jedan pravilnik za prolaz iz prvog kruga, a kad smo se kval’fikovali za dalje i trebali dobiti nagradu i praviti novi pravilnik za naredni krug – nit’ je bilo jedno nit’ drugo. Naravno, počele su nesuglasice u ekipi.

U međuvremenu saznamo da je Miljanić potpis’o za »Real« i, sjećaš se, jedna jako dobra generacija, koja je stvarana dugo vremena, desetak godina, koju je i Boškov stvarao prije, jeste – doživi raspad sistema.

Fudbalski savez Jugoslavije je htio da napravi, da odradi obećano, ali je, fala Bogu, imao financijskih problema. Igrali su na jednu kartu, što je bila greška! Kao, Nijemci će nam dati jedan avans, s obzirom da savezi dobivaju novac od organizatora. I Tito je dolazio u Duesseldorf, kad smo igrali protiv Nijemaca, a mi prvu utakmicu u drugom krugu igramo sa Nijemcima. Naravno, Nijemci nisu bili majmuni da nam učine ustupak pa da imaju jednog jakog, čvrstog, motiv’sanog protivnika kao što smo bili mi. Oni su rekli: »Ne!«. Ni Tito to nije mog’o odradit, Savez nije im’o novca, jer će novac sa Svjetskog prvenstva dobit’ tek kasnije i mi u prvoj utakmici glat gubimo 2:0 od Nijemaca.

Mi smo mogli još da se čupamo, imamo Poljake, imamo Šveđane. Međutim gubimo 2:1, 2:1 i propa’ne sve i ostali smo zvan’ćno sedmi na tom Svjetskom prvenstvu.

PRIČE O „NOGOMETNOM DOGOVORU“ SCHMIDTA I TITA

I danas vjerujem u Škijinu priču. Iako su i nedavnih godina i zagrebačke i beogradske novine, i žute i zeru, kao, ozbiljnije, gradile su priču na klimavim temeljima – dijelom nekakvom antititoizmu, dijelom teoriji zavjere, a dijelom začinjeni našom tipičnom megalomanijom. Onovremenskom jugoslavenskom, kojoj je, kada je nogomet u pitanju, i naša hrvatska ruku pod ruku.

Neprijeporna činjenica je da se Josip Broz Tito u vrijeme SP 1974. obreo u državničkom posjetu SR Njemačkoj potaknula je maštu do takvih razmjera da joj i slavni barun Minhausen ne bi bio ravan. Nema ničeg goreg od mašte bez ukusa. To nije moja misao, to je rekao najveći čovjek rođen u Frankfurtu na Majni – Johann Wolfgang von Goethe.

Tito je potim novinskim autorima od SR Njemačke dobio kredit od 700 milijuna maraka, kojim bi izbjegao bankrot samoupravnog socijalizma u Jugoslaviji – ako jugoslavenski nogometaši puste utakmicu njemačkim! I radi toga je maršal Tito baš dan prije utakmice SR-Njemačka, u Duesseldorfu priredio prijam u Hotelu “Park” u kojem je bila smještena jugoslavenska nogometna ekspedicija – i prisustvovali su mu svi reprezentativci.

Prije svega, zar su Tito i kancelar Helmut Schmidt sastanak ugovorili doslovno u posljednjem trenutku, kad se saznalo da će SR Njemačka i Jugoslavija ući u drugi krug natjecanja, što se i nije moralo dogoditi? I danas mislim da i Herr Schmidt i drug Tito nisu bili ni toliko zagrijani za nogomet, niti preko nogometa rješavali pitanje kredita. I još nešto, zar netko iole upućen u svjetski nogomet može i pomisliti da bi samo u zamjenu za kredit od 700 milijuna maraka (u ondašnjem vrednovanju) Jugoslaviju mogla pobijediti ova zapadnonjemačka reprezentacija: Maier, Vogts, Breitner, Schwarzenbeck, Beckenbauer, Bonhof, Grabowski, Hoennes, Mueller, Overath i Holzenbein. I to još kao domaćin SP-a, pred njenom publikom! Što bi rekli Splićani: “Nemoj me čibnit smijat!“.

MARIĆ I BULJAN SAMOKRITIČNI

Veliki vratar, čestiti Mostarac Enver Marić- Mara nije vjerovao u prodaju utakmice, ali i danas zna jedno:“ Jednostavno nismo igrali dobro, a i iznutra smo bili truli, atmosfera je bila grozna, ekipa se

raspala… A što se Tita tiče, jedva smo ga i vidjeli, znate kako je, sjate se oko njega oni, k’o biva, važniji od nas, zvaničnici, policija i agenti. Uostalom, Tito i nije bio na utakmici…“

U „namještanje“ utakmice i dan-danas ne vjeruje ni Iko Buljan: “Istina je da je Miljanić nekako izmiješao sastav, ali tvrdim da mi nismo puštali, nismo lažirali… Možda smo na papiru bili i jača ekipa, ali su nas Nijemci glatko pobijedili. Ali, imali su i oni asove nad asovima: Beckenbauera, Breitnera, Overatha, Muellera, Hoennesa, čvrstog Schavrtzenbecka i Vogtsa, odličnog golmama Maiera…“

Nama za utjehu, kapetan te šampionske SR Njemačke ’74 ( s kojim sam prije četiri godine imao veliki intervju za „Novi list“ i „Tempo“) bio je jedan mali daroviti Franz, koji je 1958. godine, sa trinaest godina pokucao na vrata minhenskog »Bayerna«.

Četiri godine poslije toga već je debitirao u prvoj momčadi, zahvaljujući čuvenom našem internacionalcu i treneru Zlatku Čajkovskom-Čiku. Možda zato i nije čudno da je, iako je počeo kao lijevo krilo, u njemačkoj reprezentaciji briljirao baš u Čikovim igračkim ulogama, kao »zadnji vezni« i »libero« – jer je i Čik, ali u mladosti, znao igrati komandanta obrane. Taj mali Franz prezivao se i preziva se Beckenbauer. Odavna mu je nadimak „Kaiser Franz“. Nogometni.

SVATKO IMA SVOJU PRIČU

To je, eto moja priča o frankfurtskoj majstorici. Srećom, nije jedina. Uz svu silu novinara na toj je dalekoj utakmici bilo sedamdeset tisuća gledatelja, od toga pedeset tisuća “jugo-gastarbajtera”, svaki od njih ima svoju priču. Uvjeravam vas da je svaka zanimljiva, zašto ne i zanimljivija od ove. Pripadam onom soju ljudi koji vole pričati, ali i slušati. A svaki čovjek ima priču. Savjetujem vam da steknete čovjekovo povjerenje, otvorit će vam dušu i oplemeniti vas. Tužan je moj dan u kojem mi netko nije ispričao svoju priču.

SLAVODOBITNICI S WALDSTADIONA U FRANKFURTU, 13.VELJAČE 1974. – Stoje slijeva Katalinski, Bogićević, Šurjak, Buljan, Marić i kapetan Džajić. Čuče Petković, Karasi, Aćimović, Oblak i Edin Hadžiabdić
JUGOSLAVIJA – ŠPANJOLSKA 1:0 (0:0)
FRANKFURT, 13.veljače 1974. Waldstadion.
Broj gledatelja s ulaznicama:63.000 (neslužbeno se pisalo „oko 70.000“).
Sudac: Loraux (Belgija).
Strijelac: Katalinski u 13.minuti.
JUGOSLAVIJA: Marić (20 utakmica u reprezentaciji), Buljan (3), E.Hadžiabdić (3), Oblak (25), Katalinski (17), Bogićević (7), Petković (37), Karasi (5), Šurjak (3), Aćimović (40) i Džajić (70 – kapetan).
(SELEKTORSKA KOMISIJA: Miljan Miljanić, Milan Ribar, Sulejman Rebac, Tomislav Ivić i Milovan Ćirić)
ŠPANJOLSKA: Iribar, Sol, Benito, Uria, Jesus Martinez, Claramunt, Amancio(kapetan – Quini), Juan Carlo(Marcial), Garate, J.M.Asensi i Valdez.
(SELEKTOR: Ladislav Kubala)

(Mišo Cvijanović-Cvijo/torpedo.media)

PODIJELI