PODIJELI

Piše: Mladen BOŠNJAK

Rukomet je u Bosni i Hercegovini dobro ukorijenjen sport, iznjedrio je čitav niz vrhunskih igrača i zaslužnih asova. Nešto više u bivšoj državi, ali ponekog i u samostalnoj BiH. Uostalom, to i jeste sport u kojem se male države i male nacije dosta dobro snalaze. Sićušni Island, nešto veće Danska, Hrvatska, pa i Slovenija, imaju status velesila na razini europskog, a samim tim i svjetskog rukometa.

Uoči nadolazećeg Europskog prvenstva naša reprezentacija koja je teškom mukom izborila sudjelovanje na kontinentalnom natjecanju, još nije načistu hoće li uopće otputovati  na smotru najboljih europskih reprezentacija. U pitanju je, dakako, novac. Ali, nedostatak novaca je tek posljedica nemara nekoliko saveza (tko im zna broj) koji se batrgaju za primat nad tim sportom, za primat za to malo novaca što pukim slučajem stigne u rukometnu kasu, za pozicije delegata, sudaca, kontrolora, direktora, predsjednika, i svih ostalih funkcija koje čine mozaik ovdašnjih društvenih šporkarija.

Naš rukomet, počevši od omladinskih pogona provincijskih niželigaša do samoga saveza, pun je političkog šljama, praktično otpada, koji nigdje nije prispio pa je, milošću lokalnih nikogovića, smješten u sport. Njihova osnovna zadaća jest destrukcija svega zdravoga i normalnoga, a protežiranje svega što se svodi pod rigidno podrepaštvo i sklonost vlastima.

Entitetski savezi ne služe ničemu nego da spriječe bilo kakvu normalizaciju u krovnom savezu, i da osakate ionako skromnu reprezentaciju. Odlazak naše izabrane vrste na Europsko prvenstvo toliko je unervozio čelnike entitetskih saveza da nisu mogli niti skriti jal i huju zbog kakvog-takvog uspjeha nečega što nosi prefiks Bosne i Hercegovine.

Upravo zbog takvog okruženja, plasman naše reprezentacije na završni turnir europskog rukometa treba okititi džinovskim epitetima, treba mu dati tretman sportskog čuda. No, kako se sve oko nas svodi na pare, tako su uzaludni svi književni ukrasi kad nema novaca. Nema ih za elementarne stvari.

Javnost u Bosni i Hercegovini zanima tko bi trebao osigurati sredstva. Reći ćete – država, ali što je, i tko je, u našem slučaju država? Možda resorna ministarstva? Koja – kantonalna, entitetska, Vijeća ministara…, koja ministarstva? Jeli takav vid potpore uopće propisan kakvim zakonom, odlukom, amandmanom? Netko reče da Federalna vlada još nije nagradila rukometaše povodom plasmana na Euro, a, ko biva, Novalić je obećao! Kakav Novalić, kako će on obećavati, čije će on pare obećati… Gdje je sistem, gdje su sponzori? Zašto, recimo, tri elektroprivrede solidarno ne financiraju odlazak reprezentacije na natjecanje? Kad mogu financirati vladajuće stranke, kad mogu ratnim kabadahijama i dandanas plaćati reket, mogu, vala, izdvojiti i taj sitniš za rukometaše.  Zašto čelnici Rukometnog saveza, izabrani po nacionalnom ključu, ne pronađu sredstva, svaki u „svom“ ataru, tamo odakle su delegirani.

Nerealno je to očekivati jer, kako rekosmo, oni su tu da reprezentaciju, i sve što miriše na uspjeh, razvale. Oni su tu da vlastitu djecu, rodbinu i kumove „uvale“ u sudačke i ine organizacije koje pouzdano rastaču jedan od naših popularnijih sportova.

Svejedno, valja nam usamljenoj i ostavljenoj reprezentaciji poželjeti dostojanstven nastup na nadolazećem Europskom prvenstvu, a našem rukometu u cjelini neka je, stari bi ljudi rekli, svevišnji na pomoći

PODIJELI