PODIJELI

Bilo bi zanimljivo ući u prave motive Ivice Obrvana kada se prihvatio selektorske funkcije u Rukometnom savezu Bosne i Hercegovine. Financijski nije, niti može biti. Savez nema ni računa, ni sponzora, ni ikakvih izgleda da se ta situacija u budućnosti popravi. Sportski motiv još manje je vjerojatan jer Obrvana s našom izabranom vrstom očekuju samo potonuća u kombinaciji s blamažom. Naime, tanki igrački kadar, demotiviran i ostavljen od svih, ne garantira ništa drugo od rezultatskog porinuća, a što se blamaže tiče još nam gore obrazi od čuvenog „slučaja Nuić“.

Motiv „premošćavanja praznog hoda“ vrlo je lako moguć, ali teško razumljiv. Objektivno, Obrvan će ponešto izgubiti na trenerskom ugledu koji ionako nije posebno granitan, selektorska klupa Bosne i Hercegovine neće mu biti preporuka za neki daljnji angažman.

Pa, šta je u pitanju?

Možda bojazan da ga ne stignu godine, da ga ne pokrije zaborav, možda ubitačni kompleks nerada i neangažiranosti, možda iracionalna umišljenost da je toliko trenerski kompetentan da sa ekipom kakva je naša može napraviti rezultat. Tko zna?!

Međutim, s Obrvanom i bez njega, samo od sebe se nameće pitanje kako se za nas tako lako lijepe treneri koji „ne znaju kud sa sobom“, mahom mediokriteti, kako na nama treniraju taštine, kako nerealizirane životne ambicije (iz)liječe u Sarajevu. U svim sportovima, bez izuzetka! Džaba što ovdje nema novaca kao drugdje, džaba što ih sportska fortuna nimalo ne ljubi, džaba što su porazi jedina izvjesnost… Besposlenjaci se šuljaju oko kancelarija naših saveza. A mi zaobilazimo svoje uglednike, mi (dakle savez) ignoriramo domaće asove kojih su pune tribine, šetališta, kafane…

Nije tako davno bila 2013. godina kada smo u Ljubuškom intervjuirali onoga njemačkog brku, Brandta, kada je utakmice Svjetskog juniorskog prvenstva komentirao Valero Rivera, kada su svjetski rukometni uglednici pohodili našu zemlju. Ali, nažalost, za to nije zaslužan naš savez nego Stanislav Mucić osobno, na njegov brk je Mustafa dodijelio domaćinstvo našoj zemlji, njegovoj se riječi vjerovalo. Odmah potom Rukometni savez ponudio je domaćinstvo  seniorskog  prvenstva svijeta, no kako tu nije bilo spomenutog Mucića, nitko u IHF-u nije trepnuo okom.

Od tada rukomet nam je u silaznoj putanji. Na tu cestu propadanja uletio je i Ivica Obrvan. Šta ga je motiviralo? Tko zna?!

I na kraju da pripomenem: Ima među nama novinarima jedna glupa, baš idiotska, kovanica – afirmativno pisanje! Po toj mantri ovaj tekst ne spada u tu kategoriju, ali ja tvrdim, pa kako tko shvatio: Ovo je afirmativno! Za naš sport, za Rukometni savez, za Ivicu Obrvana. Sve ostalo je magla, Potemkinovo selo, privid, laž…

PODIJELI