PODIJELI

Legendarni Ivica Osim dao je intervju za Novi list koji vam prenosimo bez intervencije.

… imamo nekih malih kompleksa, liječimo ih usput. Dok mi poliječismo te male europske komplekse što nam fale, prođe vlak. Imamo komplekse kao da smo zaostali, da ne vrijeđam sebe i nas, a u biti smo pametniji i vispreniji nego što smo pokazivali u situacijama kada smo bili vrlo blizu. To je bilo i neiskustvo. Hrvatska reprezentacija je za razliku od toga preskočila »porođajne muke«… Uz to imaju sreću da su Hrvati, da igraju u dobrim klubovima u Europi. Najbolje su iskoristili i ovaj rat i to u svoju korist, nogometno rečeno su poraz pretvorili u pobjedu. Mi u Bosni i Hercegovini nismo imali petlju za to

Životni, pa tako i nogometni putevi dovode neizbježno na križanja. Vrijedi to i za slavnog Ivicu Osima, “osmicu” nezaboravnog sarajevskog Željezničara i atrakciju tadašnje jugoslavenske reprezentacije, nogometnog umjetnika koji je godinama bez potrebe za sprintom ostavljao za sobom izbezumljene braniče da nemoćni “trče na mjestu”.

Ovaj neumorni nogometni istinski šarmer s pokrićem, veliki igrač i trener o kojem se fama, među nogometnim sladokuscima prenosi s koljena na koljeno, daleko je od svog Sarajeva, u Grazu.

Ni tu ne zaboravlja slavnog riječkog trenera Marcela Žigantea, popularnog Žigu koji je vodio nezaboravnog Želju iz ere tandema Mišo Drago Smajlović – Ivica Osim, a kojega je nedavno u našem listu spomenuo i jedan od njegovih učenika, Efrem Močinić.

– Bilo bi s moje strane bezobrazno da kažem kako se ne sjećam Marcela Žigantea. Bio je to itekako dobar trener. Nama je valjao, toj našoj generaciji – veli Ivica Osim i nastavlja:

– Odlučio je pomladiti tim, napravio je dobru momčad. Na kraju krajeva, nogomet je njemu bio život. On je tako i pričao, i ponašao se, na kraju krajeva i trenirao.

Uz ostalo, bio je i uspješan. Ispalo je da nam je došao jedan takav kakav nam je tada i najviše trebao, kada smo se približavali k vrhu lige, kad smo se s prave strane približavali da tu upadnemo. Vidio je da nešto može biti od toga.

Žigante je u svakom slučaju bio jedan dobar posao.

Rijetki kao Ljubo

U svom sarajevskom stilu, Osim dodaje i šalu, kad slika bilo koga, tako i Marcela Žigantea.

– Bio je poznat po tome što je imao mali novčanik, toliko mali da nisi mogao zavući prst u njega. Onda su ga i igrači počeli imitirati, pa su pokupovali takve male novčanike na otvaranje, “kao žabe”. Smiješno je izgledala ta “žaba”, otvoriš je pritiskom, a ona “zijevne”.

Mnogo godina nakon onih Željinih “šezdesetih” sa Žiganteom, Osim je na novo križanje s riječkim nogometom došao kasnijih godina, kada je postao trener koji je preporodio Željezničara Škore, Baždarevića, Paprice, Baljića, Bahtića i društva.

U međuvremenu je na Kantridi sjala jedna blistava Rijeka čije je temelje udario legendarni predsjednik Ljubo Španjol.

– Ljubo je jedan od prvih predsjednika koji se probio, da bude u javnosti, da se o njemu priča kao o onome koji je napravio klub. To je tada, u ona vremena bila rijetkost. U to doba je to bio Slavko Šajber, te Tito Kirigin.

Bilo je nekoliko klubova koji su u to doba pokazali da se tako može raditi i kod nas, da se može uvesti profesionalni odnos, da jedan čovjek upravlja, koji je istovremeno i odličan ekonomist, ali i pošten.

Da se naravno razumije u nogomet, te da zna što hoće. Tu je bilo nekoliko ljudi po kojima su klubovi bili poznati. To je bio tadašnji nogomet, a uostalom, toga nam danas nedostaje. Danas se tu umiješala politika, a to ne valja.

U njegovim igračkim danima često je stajao nasuprot velikih igračkih legendi kakav je primjerice Dražan Jerković, Dinamov “plavi devet”, jedan od velikih igrača koji se, baš kao i Osim, dokazao i kao trener.

– S Dražom sam bio i drug i prijatelj. Meni je to tada bilo jedno novo iskustvo, da se upoznaš s nekim takvim, da možeš popričati s njim. To jer je Draža bio i pričljiv i duhovit. Bio je i pun ideja koje je na kraju krajeva i provodio u djelo. Lijepo je to bilo sve i slušati i gledati.

Još za Jerkovićevih igračkih dana s trenerskog se obzorja počeo pomaljati Miljan Milanić, dugogodišnji blagoglagoljivi trener Crvene zvezde, kasnije i jugoslavenski selektor, neformalna siva eminencija Yu nogometa s kojim je Osim itekako surađivao.

– Miljanić je u biti prvi koji je publiku i medije približio nogometu, koji je nogomet počeo tumačiti na drugačiji način i gledati na nogomet kao na igru, kao taktiku.

Tu je napravio veliki iskorak zato što je publika počela pričati o tome, a posebice mediji koji su tada mnogo naučili od Miljana, to je pošteno, a kada ste pošteni, onda je to u redu.

On je od tada popularnog M.M. kao igrač, a kasnije i kao trener naučio dosta toga.

– Naučio me je da se na svaku stvar gleda ozbiljno, da se sve mora analizirati. Lijepo je tako recimo pogledati protivnike, lijepo je pogledati svačije treninge. Iz svega se može nešto naučiti. Recimo, dođe neki klub igrati u Sarajevo, odeš na njihov trening dan ranije.

Vidiš što rade, iz treninga vidiš mnogo toga, kakva je ozbiljnost i ekipe i treninga i njihovog rada te što te čeka, koliko tvrda utakmica, ako treba reći i prljava. Vidiš i po rezervnim igračima što čovjek smišlja, što će mijenjati, čemu se on nada.

Ima mnogo stvari koje se može naučiti.

U skladu s tom njegovom porukom, da se od svakoga može nešto naučiti, je poruka nezaboravnog nogometnog učitelja Ante Biće Mladinića da “čovik i tovar znaju više od samog čovika”.

Biće je bio sjajan jugoslavenski izbornik, s Partizanom je ostavio rekordan zbir bodova u osvajanju titule državnog prvaka, a duhoviti Beograđani su dodali da je druželjubivi Biće ostavio i rekordan račun u hotelu Jugoslavija u kojem je stanovao.

– Biću sam pozitivno doživio. Bio je i duhovit, što god da je komentirao, uvijek je imao i dodatnu šalu, uvijek bi nešto i dodao. Sjetim se kada je reprezentacija igrala na Europskom prvenstvu u Francuskoj 1984. godine.

Došli su tamo svi koji su bili u Savezu, to im je bila kao nagrada za Europsko prvenstvo. Biće ih nije poznavao, tko će ih poznavati, kada ih ima koliko hoćeš, osam republika i pokrajina, predstavnika puno. Svi putuju, svi gledaju, svi se u nešto petljaju, da su tu, da ih se vidi.

Biće uhvati jednoga za onu medalju koju se nosilo za prepoznavanje i pitao ga “tko si ti, tko tebe dovede ovamo, ča ćeš ti tu”. Ja mu kazah kako je to član uprave, a on odvrati “j… ti tu upravu”. Biće je kužio nogomet. On bi to odmah vidio na prvi pogled, nije mu trebalo puno motriti.

Uz to bi odmah od svega imao i vic videći stvari koje drugi nisu primjećivali. Jedan od njegovih štoseva je bio “ne možemo nikako igrati protiv Srba, igraju nogama brzo kao da igraju kolo, nikako ih ne možeš uhvatiti”.

Osimova repka

Osim je godinama poslije Mladinića postao izbornik tadašnje Jugoslavije. Bićina momčad je igrala jako lijepo kada je bila četvrta u Europi 1976. godine, Osimova selekcija 1990. u Italiji je bila peta, izgubila je s kasnijim finalistima, Maradoninom Argentinom na penale.

– Ja sam osobno očekivao puno više slijedom onoga što su moji igrači pokazali. Pali smo u najgorem trenutku, kada smo možda mogli i najviše. Tu ponekad odluči malo sreća, malo hladnokrvnost. Ispali smo s Argentinom, nisu nas oni baš pobijedili, to nam dobro dođe kao utjeha, možemo reći “joj, od koga mi izgubismo”.

Imali smo selekciju koja je bila budućnost našeg nogometa jer je bila vrlo mlada i vrlo talentirana.

Kroz tolike generacije i ovoj selekciji Jugoslavije je nedostajalo nešto za korak naprijed kroz silna desetljeća, uostalom tako je bilo i kada je 1968. Osim igrao izgubljeno finale Europskog prvenstva s Italijom.

– Ima nešto, “neki đavao”, nešto u našem mentalitetu, u odgoju. Imamo nekih malih kompleksa, liječimo ih usput. Dok mi poliječismo te male europske komplekse što nam fale, prođe vlak.

Imamo komplekse kao da smo zaostali, da ne vrijeđam sebe i nas a u biti smo pametniji i vispreniji nego što smo pokazivali u situacijama kada smo bili vrlo blizu. To je bilo i neiskustvo.

Hrvatska reprezentacija je za razliku od toga preskočila “porođajne muke”, selekcija naše mlade države je zasjala vrlo brzo na svjetskom nebu, Šuker i prijatelji su bili treći na svijetu 1998. godine, a Mandžukić i njihovi nasljednici su prije dvije godine u Rusiji bili viceprvaci svijeta u Rusiji.

– Dogodio se tu jedan radikalan preokret i to je – to. Zažmirili su jednog dana na oba oka i hrabro su odradili posao, riskirali su i s ovim mlađim igračima. To se sve debelo isplatilo i to sada naplaćuju i naplaćivat će još dugo pošto iza njih ima još dobrih igrača koji jedva čekaju da upadnu u sastav.

Uz to imaju sreću da su Hrvati, da igraju u dobrim klubovima u Europi. To bome dobro donosi i to debelo koriste, tu karizmu iznenađenja. Najbolje su iskoristili i ovaj rat i to u svoju korist, nogometno rečeno su poraz pretvorili u pobjedu. Mi u Bosni i Hercegovini nismo imali petlju za to.

Činjenica je da današnji hrvatski asovi godinama redom igraju u najzvučnijm klubovima “Lige petice”, u Osimova igračka vremena tadašnji asovi, čast izuzecima, nisu nosili dresove takvih velikana. Osvrnuo se pritom i na trenersku “razmjenu iskustava”.

– Ti igrači nisu nažalost igrali u takvim klubovima. Naš je nogomet jednog momenta zaostao i to kada nismo išli u dobre zapadne klubove gdje se nešto može naučiti. Tu bi možda najviše profitirali treneri, recimo otići u Englesku i promatrati svoje kolege, njihove timove, to je velika prednost.

Bilo bi i danas dobro da se obratimo nekim stranim trenerima da vidimo što i kako rade. Nisu oni toliko daleko da ne možemo nešto naučiti. Mi jesmo talentirani, to je u redu, ali talent se može poboljšati dugotrajnim dobrim, upornim radom. Imamo dobru materiju, a s druge strane jesmo malo i prepotentni, ne malo nego i previše.

Pogotovo Hrvati, kada čitaš novine to je da čovjek ne povjeruje što sve ljudi napišu.

I on je kao i toliki milijuni fanova dugo već zakinut danima bez utakmica, pauzom radi koronavirusa.

– Eto, sada čovjek primjećuje da mu fali nogomet. Nema utakmica subotom, nedjeljom, nema događanja. Kao što se ne ide na ribu i vino, tako se nažalost ne ide na utakmicu. Sama utakmica naime zauzme dobar dio vremena, uz popratne stvari i cijeli dan.

Sve se i završava s nogometom. Mada smo vidjeli utakmicu, svi mi pogledamo i pregled na TV-u da vidimo ako smo što propustili. To je čitav dan, a to je puno u jednoj sedmici. Ovaj koronavirus nam je uništio i nogometni život.

Kako god da okrenemo, bojim se da će posljedice ostati. Inače, nogomet se pretvorio u pare i u trgovinu, svatko može dovesti svakoga kada hoće.

Sada je i povećan broj zamjena igrača, to će biti još zanimljivije, još će i veći broj mladih i talentiranih igrača dobiti priliku za igranje.

To je veliki korak naprijed, izuzetna stvar. To vodi i nogomet ka menadžeriji, pravi se mjesta menadžerima, dogovara se količinu novca, to kako da klubovi popune ligu talentiranim igračima te da svi mogu dobiti priliku pokazati što mogu.

Ivicu Osima, neponovljivog nogometnolg žonglera uz ostalo su ovjenčali epitetom »Straussa s Grbavice« oslikavajući njegove teško opisive nogometne minijature koje do danas nitko ne može ponoviti na travnjacima bivše Jugoslavije.

Rijetko tko pamti njegove sprinteve, ali zato se njegove »hodajuće« epopeje prepričavaju do današnjih dana.

Nezaboravan je štos »dok Osim prestane s driblingom, poslušajte muziku iz našeg studija«. Valja bi i John Wayne prije ostao bez streljiva u »Rio Bravu«, nego slavni Švabo bez ideja kako će brojne suparnike ostaviti kao statiste u nekom filmu.

Ta epopeja slavnog Straussa s Grbavice, kakav je pohvalni nadimak dobio, počela je 6. svibnja 1941. godine u Sarajevu, gdje je rođen u tamošnjem naselju Hrasno. U dugoj nogometnoj Odiseji, naigrao se naslovnih uloga u Željezničaru od 1959. do 1968. godine.

Reprezentativac Jugoslavije bio je od 1964. do 1968. godine. Kao i svi tadašnji istaknuti nogometaši počeo je inozemnu karijeru, igrao je za Sedane, Valencijannes, Strasboroug, a poslije svega je počela jednako blistava trenerska karijera.

Vratio je Željezničar u Prvu ligu, sa Škorom, Baždarevićem i društvom je 1986. godine viceprvak Jugoslavije i u polufinalu Kupa Uefa. Postao je izbornik Jugoslavije. Vodio ju je i 1990. godine kada je bila peta na Svjetskom prvenstvu u Italiji.

Bio je i trener beogradskog Partizana, atenskog Panathinaikosa, Sturma iz Graza te izbornik japanske reprezentacije. To su međutim sve suhi podaci koji ne mogu opisati jedno nepresušno nogometno vrelo kakav je Ivica Osim.

RADE PAPRICA PO UKUSU

Rade Paprica mi je bio po ukusu. On je imao ono što ovi drugi nisu imali, imao je ovo što imaju današnji igrači. Bio je brz kao munja, skočan, što bi rekli mogao je skočiti »u nebo«. Vrlo borben, pozitivno bezobrazan, težak za čuvanje, neugodan.

Šteta je što nije više napredovao. Imao je specijalan karakter. Što se reprezentacije tiče, na SP-u 1990. u Italiji su bili svi koje smo poželjeli.

Bili su talentirani, a mladi. Recimo Stojković, Savičević, Brnobić, Novak, sve su to bili igrači modernijeg tipa. Napravili su imena, postali su pravi igrači. Imali smo dobru generaciju, ali nismo imali trkača, to je veliki problem. Bio mi je problem i da igraju i Sušić i Savičević, Prosinečki, Boban, Skočajić, Tuce, Kajtaz.

To je generacija koja je mogla svašta, a nije napravila ništa. Bili su talentirani i s budućnošću. Ne znam koliko je trebalo čekati tu budućnost, ali to je bilo to. Falilo im je malo vremena, iskustva.

Najstariji Dinamovi navijači do danas pamte epohalni maksimirski remi sa Željezničarom kada su modri vodili tri puta, ali su im redovno uzvraćali Osim i Smajlović za konačnih 3:3. Osim je ostao neostvareno Dinamovo pojačanje.

– Taj remi je onemogućio Dinamu da bude prvak. Ja nisam došao u Dinamo, jednostavno, vidio sam da to nije za mene. Inače, bio sam gost Dinama, igrali smo prijateljsku utakmicu sa Zagrebom, te kasnije u Torinu s Juventusom.

Juve je bio pravi tim, imali su i Sivorija. Bio sam mlad, rano mi je bilo da se odvojim od kuće, od škole. Škola mi je inače išla od ruke. U Želji sam dobio ugovor s većom plaćom nego otac koji je radio godinama. Do tada nismo nešto živjeli.

Došao bih doma i bio zadovoljan što imam tri obroka dnevno. Recimo, cipele sam dijelio s ocem, prijepodne ih je nosio on, poslijepodne ja. Imao sam obaveze prema porodici, roditeljima. Bio bih lud da nisam razmišljao o Dinamu koji je u to doba bio europski tim.

Imali su prvi čovjeka zaduženog za dovođenje igrača, Ottu Hoffmana, kada bi se on pojavio, to je bio znak da je netko igrač. Jedno jutro mi je pokucao na vrata, umalo nisam pao u nesvijest. Da je to danas, pisalo bi četiri dana unaprijed.

Bio sam počašćen, ali ostao sam u Željezničaru. Malo se pohvališ sam sa sobom, malo digneš nos i dovoljno ti je sve to da ne odeš. Odigraš malo slabije i odmah raja kaže da te zovu veliki i da ne možeš igrati.

Brojna su imena asova Rijeke s kojima se nadmetao, rado ih se sjeća.

– Pozdravite mi Marijana Brnčića, također i Vladimira Lukarića. Dragi ljudi, odlični igrači, neka su mi dobro. Brnčić je fin čovjek, gospodin i igrač, plus i pametan, s njim si mogao što god hoćeš. Lukarić je pak bio napadač kao strijela, plus toga je, bio bezobrazan.

Šangulin je pak oštar centarhalf, alal je tukao. Bio sam u Francuskoj, Joško Skoblar je tamo ostavio pečat, bio je nezamjenjiv u Marseilleu. Sjetim se i Anđela Milevoja, Tončija Gulina.

Uzeli su ga iz Splita, nezgodan, moderan u to doba, bio je prvi napadač koji je ganjao obrambene igrače, tukao ih. Također i Mile Tomljenović, bio je izuzetan timski igrač. Nisam vidio da netko toliko trči, maratonac, kao da ima ruksak na leđima.

(novilist.hr)

PODIJELI