PODIJELI

Zlatan Nalić, trener Tuzla Cityja se trenutno nalazi u Švedskoj usljed pauze zbog koronavirusa. On je sa javnošću podijelio isječke iz svog dnevnika, koji svakodnevno vodi.

U Švedskoj sam. S obzirom da nema jutarnjeg treninga sa igračima, obično se budim oko 7,15 – 7,30 sati. Prva jutarnja kafa je nasamo! Iako mi je supruga kući, a ranoranilac je, prvu kafu obično pijem sam, dok se ona vrati iz prodavnice sa doručkom.

Momci, naši sinovi, su sa nama kući ovu sedmicu. Žive u Malmeu inače. U 8.00 sati je kafa popijena, a istovreno sto sam pregledao e-mail! Jutarnje buđenje djece, koji su u stvari momci/ljudi, je specificno. U posjeti su kod nas i to bez svojih ljepših polovina sa kojima žive u zajednici vec dugo.

Doručak i prvi trening sa sinovima. Profesionalni fudbaleri su oba. Oko 13.00 je obično termin kada svi zajedno idemo do grada, do cefea Ritz gdje godinama pijemo kafu zajedno.

Ručak pa popodnevni trenig! Trening snage. Osjećam da smo odradili dobar fudbalski dan i ja se povlačim u sobu sa račuanrom i pripremam sutrašnji trening za moje igrače Tuzla Cityja. Danas su bili slobodni. Moji sinovi odoše u grad pa će kod drugova u kućnu posjetu jer se ne preporučuje zadržavanje u restoranima zbog koronavirusa.

Naveče je praksa da supruga gleda TV dok ja u istoj sobi obavljam razgovore sa igračima i saradnicima. Zbog smrtnog slučaja jednog od mojih igrača u Tuzla Cityju u konstantno sam u kontaktu sa igračem i njegovom porodicom.

Nedjelja, 5. april 2020.

Lijepa su jutra u Švedskoj! Pogotovo u mom mjestu. Budim se, spavaća soba nam je na sunčanoj strani. Sunce daje energiju! Iste rutine uglavnom kao i proteklog dana. Jedino je danas malo tužniji dan jer sinovi treba da se vrate u Malmö, kako bi ujutro mogli biti na svojim obavezama. Stariji sin, osim što igra fudbal, je i profesor u školi.

Stižemo odraditi još jedan trening, ali je danas sve ubrzano jer je i pakovanje stvari djeci za put pomalo stresno. Ja radim trening sa sinovima i aktivan sam u trčanjima! Potrebno mi je to. Majka, kao i sve druge, sprema sve što se ponijeti može, što im može koristiti u njihovim kućama. Stigla je napraviti i nekoliko vrsta hrane i, naravno, sirnicu za obojicu i,vjerovali ili ne, i za njihove žene! Jedna snaha je vegetarijanac i naravno njoj poseban paket.

U 16.15 sati odoše momci. Supruga i ja se odlučujemo na dugu šetnju pokraj mora. pomalo tužni. Duga šetnja je prijala zaista. Toti naravno sa nama, porodični pas.

18.00 je sati. Razgovor sa sportskim direktorom Samirom Muratovićem. Možda peti danas. Sve preslažemo i planiramo. Moji asistenti na telefonskoj liniji od jutra. Igrači prikopčani na navigaciju i ja sve kontrolišem iz sobe u Švedskoj, kontrolišem kako i koliko trče. Svako veče dobiju program za sutrašnji dan. Tako je bilo i večeras. Rade dobro momci. Opet završavam dan razgovorom sa Dženisom iako sam se nekoliko puta već čuo sa njim. Nije lako ostati iznenada bez oca, bez nekoga koga volis, ne samo iz porodice.

Ponedjeljak, 6. april 2020.

 Radni dan. Švedska opet sunčana. Jutarnja kafa i citanje i odgovaranje na e-mail poslovnim saradnicima. UEFA takodje šalje informacije. Dobijam još uvijek informativna pisma od UEFA o svim aktuelnostima i dešavanjima i odlukama. To što sam bio trener reprezentacije i osvojeno zlato sa reprezentacijom Švedske daje još uvijek neke benificije. Ujutro skoro nikada ne telefoniram. Samo čitam i pišem. Uz kafu.

Korona pandemija nije prijatna. Mnogo informacija. Lijepih i ruznih, neke te prepadaju a neke opet dovode u situaciju da sumnjas da korona postoji i da je sve medijski i politički čin. U Švedskoj nema nikakvih zabrana, zapravo  ima minimalno. Neki Šveđane kritikuju, a neki opet podržavaju kao što to svuda biva. Nije lako biti neko ko donosi odluke. Ne možeš svima valjati. Uglavnom, Šveđani imaju svoj način razmišljanja i razlikuju se od drugih zemalja po načinu djelovanje u ovoj pandemiji koja je zahvatila svijet. Najviše se razlikuju po tome što su sve odluke po pitanju mjera predostroznosti izricito povjerene struci/ljekarima a ne politici zemlje!

Dva treninga cesto stizem da odradim sam za sebe. Jedan, trčanje u šumi pored mora, sam već odradio jutros, a drugi poslije podne u teretani. Spruga trenira često sa mnom ili odvojeno. Danas je i ona istrčala 5,5 km u šumi. Bivša je rukometašica, reprezentativka bivše Jugoslavije. Sada samo rekreativac i pozitivac. Temelj je naše porodice. Zahvaljujuci njoj, sinovi i ja možmo da se bavimo profesionalnim fudbalom. Ko ne zna kako izgleda jedan dan jednog sportiste kojem je sport posao, mislit će da je to dan utakmice i slikanja. Nije to tako. Konstantni bol u tijelu, nepravda, takmicenje, nervoza, konkurencija, padovi i podizanja, hrana specijalna, pranje opreme tri puta dnevno, bandažiranje povreda, povacanje u toku treninga i ne spavanje već godinama zbog rezultata, ambicija i zelje da uspijes! Ako nam ide rezultat na ruku spavamo dobro, ako ne prevrcemo se u krevetu svako za sebe. Dovoljno je da samo jednom od nas ne ide rezultat na ruku da cijela porodica bude skrhana. Suruga to sve prezivljava sa nama. Hvala Bogu pa ima i uspjeha koji izbalansiraju raspoloženje. I oni su česti. Dovoljno je jedan dobar rezultat da zaboravis svu prethodnu muku. Razgovaram danas i sa predsjednikom Husićem. Nismo se još najbolje ni upoznali, a vec primjetim da smo bliski. Jer lako je biti blizak sa ljudima sa kojima imas zajednicki cilj. Nema nepoznatih! On voli pobjediti i pobjednik je, ja volim pobijediti i pobjednik sam, a ne konkurisemo za isti posao. Svako u svom sektoru.

Moji igrači Tuzla Cityja šalju poruke upravo na grupu. Lakse im, kažu, danas bilo trčati nego sto je bilo prvih pet dana iako je ista dionica. Ništa me ne čini više sretnima nego kada vidim da su ljudi oko mene zadovoljni sa tim sto zajedno radimo. Pospan sam i umoram ali sretan. Uradio sam mnogo danas. Moja djeca su odradili svoj trening sa timom i zadovljni su. Ne stigoh jedino pokositi travu u dvoristu danas!

Utorak, 7. april 2020.

Sinoć sam pošao da legnem i obično ostavim telefon uključen, ali s opcijom da ne zvoni. Na ekranu telefona uznemirujuća vijest: moj grad, moju Tuzlu zahvatio je požar. Jedna besana noć. Pred zoru sam malo zaspao, ali se opet probudio oko 07.30 sati.

Lijepo je jutro u mom domu i opet sunce, volim početak dana. Ipak, još edna uznemirujuća vijest pristize u telefon: moj sin dobio je alergijski šok nakon što je sa prijateljima večerao u indijskom restoranu, koji inače koristi jako puno začine bazirane na orašastim plodovima. Brza intervencija osoblja iz ambulante i na ulici ispred restorana;  nakon antihistamina, koji su mu dali, ponovo se osjećao dobro.

Danas je sve lakše. Spao je teret protekle noći jer je požar u Tuzli stavljen pod kontrolu, a sin mi se lično javio na telefon i ispričao šta se njemu desilo noć prije. Kaže da nije htio da nas uznemirava pred spavanje: Već je dobio potrebnu pomoć i bilo mu je dobro zdravstveno stanje odmah nakon intervencije Hitne pomoći.

U svemu tome na sretnom kraju bude i malo lijepih i komičnih prica. Doktorica koja ga je na ulici pregledala pitala ga je poslije da li smije da ispriča makar svom sinu, koji je Adijev veliki fan i navijač Malme FF, da je srela Adija i da mu je pomogla. ( Inače u Švedskoj je zakon totalne diskrecije osoblja Hitne pomoći i svih državnih ustanova prema građanima.) Selifie je u modi i naravno Adi je pristao da se uslika sa osobljem Hitne pomoci i da im se javno zahvali.

Nije u životu uvijek kao planiraš. Sinoć sam mislio da ću ujutro prvo pokositi travu u dvorištu jer proteklih dana nisam imao vremena za to, al’ eto život je nepredvidiv i, umjesto u dvorište, supruga i ja se uputismo autom prema Malmeu da obiđemo djecu. Primjer kako sve u životu ima svoje prioritete. A moj priritet je moja porodica.

U 10.55 sati stižem na Adijev trening. Sandro trenira poslije podne. Ako Bog da zdravlja moći cemo vidjeti oba sina na treningu, a naveče se svi zajedno kod nekoga od njih okupiti u kućnoj atmosferi.

Sreća je da je tehnologija danas na tom nivou da većinu obaveza možeš ”ponijeti” sa sobom i usput rješavati. Jedino travu ne mogu pokositi opet. A nisam kupio onu automatsku kosilicu iako mi je supruga hiljadu puta govorila da bismo zbog prirode moga posla i mog čestog odsustva trebali imati tu automatsku električnu kosilicu, koja se kreće po dvorištu 24 sata sama i kosi. Kada se isprazni, kosilica se sama priključi na punjač koji je takođe u dvorištu postavljen. Ko zna, možda i to nabavim. ali ja sam ipak onaj tip čovjeka koji najviše voli stvari uraditi lično. Tvrdoglav sam ja pomalo kada je u pitanju zamjena ljudskog posla robotima.

Sat i po vožnje, sat i po razgovora i dogovora sa mojim saradnicima i novim klubom Tuzla City. Prvo sa Muratovićem pa onda sa Taranom i Jaskom. Igrači šalju izvještaje sa treninga. U telefonu haos. Zvoni na sve kanale, viber, whats app, messenger, mail, GSM. Individualni razvojni razgovori, koji su trebali biti uživo obavljeni u Tuzli, zbog korone na kraju se obavljaju telefonski. Sesar, Vojo, Jovo, Efe pa Hadžan! Ovim redoslijedom. I sa svima o svemu. Azmir Husić u međuvremenu šalje poruku: ”Šefe, drži ovo kako ti ono znaš! Imaš veliku podršku mene i kluba, tu sam šta god zatreba”.

Lijep put i lijepo vrijeme za voziti. Sölvesborg – Malme je otprilike sat i po vožnje. Ponio

sam im i ljetne gume da promijene. Danas jednom, a sljedeći put kad budem išao ponijeću i drugom sinu. Malme je lijep. Još kada je sunčan, onda je zaista prelijep. Druga energija i drugi način života za razliku od mog Sölvesborga koji je turistički gradić na moru, kao i Malme.

Adiju su 22 godine. Igra Evropsku ligu, a opet na treningu, vidim, traži pogledom da li smo došli da gledamo trening. Navikao je to. Čitav život sa mnom diskutuje o svakom pokret napravljenom na terenu. Supruga godinama sluša fudbal na elitnom novou od uspješnih fudbalera i trenera jer je to nas život. Mnogo je naučila o ovoj vještini, i taktički i organizaciono. Učila je, kaže, od najboljih. Hvala joj.

15.30 sati, popodnevni trening na istom stadionu u toku! Drugi sin, drugi klub i druge boje. Sada je i Adi sa nama sa strane i prati brata. Interesantno je to da su jedan drugom velika podrška. Stariji Sandro se ipak postavlja u ulogu staratelja i često je Adiju i brat i tata i mama, kada mi nismo tu.

Često razmišljam o našoj porodičnoj, fudbalskoj tradiciji. Evo opet mi na um pade sada na Sandrovom treningu. I sjetim se svojih roditelja i svih ljepota i neugodnosti koje je našoj porodici ovaj posao donio. Ujutro kada se probudim, fali mi taj poziv telefonom roditeljima koji, nažalost, nisu više sa nama. Fali mi da im ispričam i da se požalim, ili pohvalim. Nekada da im se pohvalim o sebi, ali najviše za sinove i tu tradiciju koja živi i dalje.

Unuci su napadači, daju golove, a djed i majka to ne mogu vidjeti, a možda i mogu! Ja, sa ”očevim” klubom, na stogodišnjicu, ostavio sam klub u ligi! Kada se to niko nije nadao. Kada su mnogi napustili i predali se. Digli ruke u vazduh prije početka sezone.

Ipak, došla je ta luđačka energija da se napravi nešto dobro! To samo ljubav  može proizvesti! Duhovno, rezultatski, bodovno pa na kraju i ekonomski. Nikada brže ostvaren cilj. Uz pomoc mojih igrača i vjernih navijača bili smo čak nadomak Evrope. Sa ljubavlju koja je uvijek jača od mržnje. Postali smo uvaženi kao tim i u medijima zastupljeni kao kada si ti igrao majstore! I Huka, i Lica, i Avdo i Omer! Uistinu, nismo imali takve igrače u timu i dugo ih neće biti još, ali smo napravili tim, i rezultat i vratili vjeru ljudima.

Eto, to bih rekao ocu Mesudu Naliću iako sam kao trener bio EVROPSKI PRVAK! Jedini trener sa naših prostora ikada! Ipak mi je ovo jače bilo za njega da mu javim, nego pobjeda u finalu Evropskog prvenstva nad Portugalom, koja je njegovog sina upisla u istoriju!!! Eto to bih mu javio jer je to bilo teže uraditi.

Tuzla City novi izazov! Ja ne znam drugačije nego cijelim srcem i dušom. Znaju to Azmir i Muratović. Biće to dobra polusezona. Sva trojica ”gorimo” za fudbalom i za uspjehom. Samo da korona popusti, da signal, i tu smo, sva tri! Tuzla City je 5. na tabeli, sa bodom manje od Borca. Bićeš opet ponosan, majstore. O svemu ovome razmišljam dok gledamo Sandrov trening. Evo Sandro prođe solo prodor i plasira je u golmanovu lijevu stranu,  i kraj treninga.

Neću kući ni večeras u Sölvesborg, ostaću ovdje sa djecom. Znam ja koliko meni moji fale! Svaki put kada dodjem u Malme, na um padne mi Stari i njegova prva i jedina posjeta sinovima u Švedsku! Tada sam njega i mamu dočekao sto metara od ovog mjesta gdje sada stojim. Prvi autobusi iz Tuzle u Švedsku. Pitam ga ja nakon 10 dana boravka u Švedskoj:

– Stari bi l’ mogo ovdje živit’?

Zastade, pa mu pobježe pogled. Ne htjede me uvrijediti! Kaže: „Lijepo je, sine, ovo sve. Prelijepo! Al’ samo da je u Bosni.“

Srijeda, 8. april 2020.

Prespavali smo kod Adija. Živio je u hotelu Live Malmö 5 mjeseci, pa zbog rizika od korone napustio hotel i uselio u svoj stan. Kupio je krevete i dosta namještaja, ali IKEA sve isporuči u kutijama, nemontirano. Milion šarafa ispred mene i kutija, nemaš se gdje okrenuti. Trebaće mi cijeli dan da napravim bilo kakvog reda tu sa kutijama.  Nije mi teško, ali mi fali moje jutro onako nasamo, da odšutim prve dvije kafe uz računar, da obavim šta treba dok drugi ukućani spavaju. I Totiju (porodični pas) sve čudno. Voli se voziti kolima daleko i Malme mu je taman na mjeru. Supruga se ukoči do Malmea sa njim, jer gospodin hoće da bude samo u krilu kada se vozi. Nikada se nije požalila. U stanu, kao što rekoh, nered od selidbe i treba sada to sve u red dovesti.

Toti ide okolo i njuška svaku kutiju. Ne može izdržati on dok se svi probude, pa ide od jednog do drugog kreveta pa nas sve napominje da je vrijeme ustati. Mali pas, ali čuvar. Po temperamentu je čuvar. Niko nikome ne može prići a da on ne ”uleti” između kao na liniji razgraničenja. Pa onda ljubi jedno pa drugo pa tako redom. Čudan je i to osjećaj, ko to nije imao ne zna šta je ljubav bezuslovna. A opet, odnos njega i djece kada se ne vide dugo, i njegov spokoj kada smo svi na okupu, teško je opisati.

Već je jedan sat poslije podne i stigao sam mnogo namještaja montirati. Taman ću sada na tuširanje i da malo prošetamo svi i da ručamo u gradu jer u stanu će se možda tek sutra moći nešto spremati u kuhinji. Doručak je bio na kutijama. Onako radnički. Nije ovo Bosna pa da možeš zvati nekoga komšiju ili majstore da ti urade posao dok se ti baviš svojim poslom. Svi rade, svi na svojim obavezama, a opet majstora ne možeš naći ni za lijeka. Po mjesec dana čekaš da neko nađe vremena da ti dođe slavinu zavrnuti, a zakon je da ne smiješ to sam. Mora biti licencirani majstor za struju i vodu i za sve. Sveđani su zaštitili sve poslove. Šta god radiš mora biti certifikat na računima jer ti inače ne važi osiguranje ni za kakvu vrstu urađenog posla. Za ovo montiranje namještaja ipak ne treba nikakav certifikat, ali nema ljudi. Svi rade.

Ponovo smo u stanu. Primijetim da me boli vrat, a ne ruke ili prsti od šarafanja. Pa skontah da je normalno da me boli vrat jer sam, dok sam radio, telefon zaglavio između vrata i ramena puna 4 sata. Ovamo montiram namještaj, a na telefonu već obavio 5 sastanaka i dogovora. Opet igrači refirasali treninge, pa Osman moj (Osman Hadžić pjevac) pita šta ima, pa brat Damir, pa Muratović (City), pa 5-6 igrača na liniji o individualnom coachingu (usmjeravanju), o ideji igre itd. I naravno moj Anis. Anis je sin mog brata, dijete sa specijalnim potrebama. Down sindrom. On zove samo na video. Kada on zove, sve se ostavlja u stranu i onda mi je samo on bitan i niko više. Prva recenica mu je uvijek ista! „Amizza, ja tebe A’ pzelio” (Amidža, ja sam tebe poželio.) i onda je cijeli svijet moj. Nevjerovatnu radost to dijete širi oko sebe. Svratiću da ga vidim kad se budem vraćao u Sölvesborg. Svakako prolazim kros mjesto gdje brat živi sa porodicom.

Put za Sölvesborg je prošao dobro. Kasno se u Švedskoj spušta mrak. Čak i oko devet naveče je još uvijek svijetlo vani. Ljeti i do pola dvanaest u noći je vidljivo.

Opet telefon priključen na zvučnike auta i sat i po moga posla sa saradnicima i igračima dok vozim za Sölvesborg. Preuzeo sam Tuzlu City 11. marta, a imam analiza utakmica sigurno preko 100 sati već. Koristim 4 analizaciona programa od kojih je jedan lično moj. Taj program mjeri šta mu ja kažem i razlikuje se od standardnih programa koji postoje na tržištu. Jer, broj pasova nije analiza nego statistika i to vrlo nebitna. Barem za mene. Zato sam proizveo svoj program Training Design! Tehnologija je vrlo bitna u današnjem fudbalu, ali nikada neće moći zamijeniti osjećaj dobro istreniranog iskusnog trnerskog oka! Možeš proći kurseva milion i dobiti milion analiza, ali ako nemaš dara da osjetiš kada je vrijeme da u utakmici igrača koji loše igra i sve redom nervira ostaviš u igri, ili kada da uvedeš napadača iako svi očekuju da se braniš, a ti sa igračem manje pobijediš utakmicu, džaba ti sve analize.

Kući sam sada. Umoran jesam, ali ne i potrošen. Sad bih mogao voditi utakmicu. Pobjede su moj kiseonik. Nedostaju mi utakmice. I pobjede.

PODIJELI